Zdravo dragi moji!
Ovih nekoliko nedelja, protekli su mi u isčekivanju odgovora. Ni mejl, ni telefon, ni Zoom, nisu mi bili naklonjeni, jer projekti, poslovi i saradnje koje sam započela bili su u usporenom ritmu. Takoreći, tapkali su u mestu za razliku od mene koja sam se nakon jake prehlade ponovo pokrenula.
A to iščekivanje mi u danima kada sam u punom zaletu, u modu razigrane energije, planova i ideja koje želim da sporovedem do avgustovskog odmora, a i kada se sa njega vratim, nikako nisu odgovarali.
A onda sam istu situaciju "zatekla" kod jedne divne žene u čijoj sam Viber grupi podrške i koja se žalila na, maltene istu situaciju kod sebe i u svom biznisu.
Podelila sam istu muku sa njom i ostalima u grupi i ona me je direktno kontaktirala želeći da radi sa mnom, jer smo se skontale "na keca".
I bez obzira što smo bile "u istom sosu" i ne baš zabavno društvo jedna drugoj, naša saradnja je započela sa minimalno kuknjave u stilu "jadna ja, šta ću sad", a 95% u fazoni "trebalo bi nešto preduzeti, zavrnuti rukave, pronaći alternativu", a već započeto što sada stagnira, to će se polako rešavati.
Često to pokretačko u nama shvatimo da imamo kada dođemo u situaciju da se na neke ljude ne možemo osloniti, a mislili smo drugačije. To posebno ume da ugrize kada ste u samotnjačkim pozicijama za koje mnogi misle da to nisu.
Stajati na bini, snimati se za video klip ili podcast, biti preduzetnik, vrlo su samotnjačke pozicije iako to spolja ne deluje tako.
A ono što svakako ne treba da zaboravimo je, da se oslanjamo na sebe, verujemo da će se stvari rešiti kako treba i tražiti pomoć i podršku, jer sami ne možemo niti treba.
I tako se iz "nedelja i nedelja koje su pojeli skakavci" rodila jedna lepa saradnja, ojačala veza podrške, a u sitne sate počeli su da stižu mejlovi da se započeti poslovi i saradnje privode kraju ili su već gotovi.
Nazdravljam vam zato sa svojom šoljom espresa i grlim jakim zagrljajem podrške za sve ono do čega vam je stalo.
|