Ove sedmice, tj. jednog oktobarskog dana u sred proleća, što bi rekla moja komšinica Jeca sa sprata, pored treninga i ostalih radnih zadačića, svoje momente za sebe preusmerila sam na muzeje i galerije.
Taze utisci dolaze sa dve jučerašnje izložbe na kojma sam bila, jedna je vezana za tehniku srednjevekovnog veza, a druga na fotografije životinja iz Afrike, a shvatila sam tek nakon povratka sa njih da su ove izložbe zapravo omaž ženama.
Jedna veziljama koje su na maloj površini, tankim koncem i iglom i sitnim ubodima pravile neverovatno čudesna dela, a duga fotografkinji Kamili Ili Kofler koja je neustrašivo i posvećeno fotografisala afričke životinje u njihovom prirodnom staništu početkom 20 veka.
Njihovo umeće, spretnost i hrabrost da rade tako fenomenalne stvari u vremenima kada su imale mnogo manja prava i prilike da pokažu svoj talenat i trud i da za to budu pohvaljene i priznate.
Ta težnja za većim priznanjem i pravima naravno da nije završena, u nekim područijima se nije vekovima makla sa nekadašnje tačke, a u nekim je nazadovala uprkos nekadašnjem napretku.
U svakom slučaju, ovim želim da sve vas koje ste možda nesigurne da se izrazite i otisnete u bilo kakvu vrstu stvaralaštva zbog bojazni da ako ste žene to neće biti dovoljno dobro i prihvaćeno, samo pratite svoje putokaze i ne obazirete se na spoticanja i komentare, jer da su se naše vezilje ili Kamila osvrtale na to, nikada ne bi ostavile tako neverovatno snažan trag iza sebe vredan iskrenog divljenja i nadahnuća.
~~~~~
|