Ovog četvrtka pijemo zajedno jednu kafu "u letu", skoro kao onu "za poneti", jer kada se u mojoj blizini oseti miris proleća, sve se u meni probudi i ubrza.
Za one koji se razumeju u astrologiju, verovatno će reći da je to zvog proleća, a to je vreme kada Ovnovi cvetaju zajedno sa prirodom. Mart i april su baš ti meseci kada sam spremna na pokret, na zaokret i kada krećen lako na 3-4-sad, a taj osećaj volim, jer Ovan u meni pokreće te motore. ;)
A nekada je baš dobro biti tako trenutan. Ne razmišljati previše, ne biti suviše oprezan, ne tražiti savršen trenutak, jer da li ga uopšte ima.
Jutros sam uradila 3 stvari baš tako, po osećaju i nasmejala 3 osobe, uz zahvalnosti, tek onako.
Kada mi je prvi put jutros zazvonio interfon, znala sam da mi stižu vikend namirnice od Moje Pijace. Momak koji mi donosi porudžbinu barem jednom u 10 dana, danas je kasnio, nije imao sitno, izvinjavao mi se zvog gužve u gradu ...
Ja sam se osmehivala, odmahivala rukom, pomogla mu da iznese kese iz lifta, dala mu najsitniji mogući novac koji sam mogla da pronađem kako bi mogao da vraća kusur. Pozdravili smo se uz osmehe i "Hvala Vam na svemu."
Drugi je pozvonio moj poštar koji mi je doneo knjigu Milice Pantović. To je čovek koji me zove onako kako baš ne volim - MARO, ali jedine dve osobe na ovom svetu kojima to praštam su on i moj knjigovođa (i moj anđeo čuvar).
Taj moj poštar je osoba koja se nikada, ali nikada ne smeje i uvek je u žurbi. Ali ja sam danas, tek onako, htela da ga nasmejem i zaustavim na par trenutaka uz pomoć "momenta iznenađenja".
Kada mi je pozvonio na vrata, otvorila sam, a on je već držao paket i papir i olovku da potpišen ni ne gledajući me, kao i uvek.
"Ćao Maro, potpiši ovde", rekao je.
"Gorču ili slađu?", odgvorila sam.
Pogledao me je začuđeno, a onda se nasmejao. Prvi put od kada mi donosi poštu, tj. već godinama.
"Gorču" i uze šoljicu.
Nekoliko trenutaka samo pili kafu na vratima, čavrljali kao da stojimo za šankom u nekom kafiću, a onda se pozdravili ponovo uz osmeh i njegovo "Hvala ti Maro na svemu".
Taman sam sela da radim dalje, kada se ponovo čulo zvono na vratima. Otvorila sam ih i ugledala dve mlade romkinje, obe prelepe, koje su tražile da im dam nešto staro. One ne prose, kažu, ali misle da se stvari ne bacaju već poklanjaju onima kojima treba.
"Devojke, potpuno se slažem", rekoh, otvorih cipelarnik i dadoh im bele sandale koje mi spadaju od kada sam ih kupila, ali nikako nisam htela da ih se odreknem. Kao da će mi vremenom izrasti nova, veća stopala. Uz par reči divljenja kako su nam lepe crne kose, osmeha i pohvala mojoj zlatnoj narukvici, zahvalile smo se jadna drugoj, sa "Fala ti na svemu."
I kao što rekoh, ova kafa će biti "u letu", jer kasnim sa planom zadataka za danas. Nasmejte danas barem jednu osobu, tek onako, zahvalite se svakome kome možete time da ulepšate dan, a ja vam želim divan dan sa mirisima ranog proleća i hvala vam na svemu. :)
|