Javljam vam se sa danom zakašnjenja, jer ne, niste pogrešili, danas je petak, a ne četvrtak, dan kada kafenišemo ovde, ali kraj godine je vrtoglav period za mnoge od nas, pa i za mene.
Sumiram ovu godinu, završavam poslove koje sam želela da završim do kraja godine, a i da odem na zasluženi odmor od mesec dana, jer je kod mene iskreno rečeno došlo do "zamora materijala" (ponovo).
Srećom, nije situacija kao što je bila u avgustu, ali sam shvatila da ovog puta moram da predupredim letnji scenario, tj. maksimalnu iscrpljenost i pad imuniteta.
Na to me je i podsetilo moje drago i jedino telo, koje me je odvelo na jedan ultrazvučni pregled zbog tupih, ali čestih bolova u predelu grudi koje nikada ranije nisam imala. Kako nijedan odlazak kod lekara nije prijatan, ma koliko lekar bio divan, a moji rezultati srećom negativni, tj. nema mesta brizi (za sada), tako me je i taj događaj prodrmao i rekao "Marija, treba ti odmor."
Takođe, došla sam do jednog uvida koji mislim da će mi biti jedan od prioritetnijih koje ću staviti u primenu u praksi, a na to me je navelo nekoliko razgovora sa ljudima koji su očigledno pred kraj godine shvatili da nemaju čime da budu zadovoljni ove godine i da su zbog toga baš nezadovoljni.
To nije nešto što treba osuđivati i nemati razumevanja da su nam neki periodi u životu teži, a neki lakši, kao i da imamo pravo da se osećamo bolje ili lošije spram toga.
Ali ako shvatimo da nam ti isti ljudi govore na kraju svake godine već godinama i čak decenijama potpuno istu stvar (a nezadovoljstvo se pojačava u novembru, a kulminira kako se približavaju praznici i kraj godine) i u tim rečenicama nema ni trunke lične odgovornosti, već se pominju samo tzv. "opšta mesta", prazna teoretisanja i uperivanje prsta u nekog drugog ili neki meni nejasan "Mi" koncept gde se odgovornost prenosi na neku masu ljudi.
Kako od neodgovornih teoretičara života, kako ih ja nazivam nikada nisam čula ništa korisno niti podržavajuće, a njihov zid je nemoguće preskočiti, jer oni nikako ne žele da čuju ili u životu primene ništa korisno i podržavajuće, tako sam došla do zaključka da treba još više da poradim na tome kako da me ovi ljudi ne izbace iz takta i ne uvuku u razgovore posle kojih se osećam kao izudarana vreća za boks.
Na tome sam i ranije radila, ali pojačana negativa i agresivnost u govoru, je primetno veća, pa je tako vreme i da se ja "pripremim" da me ovo ne slama ili barem neopterećuje.
Srećom, ovu godinu sam posvetila brojnim edukacijama iz ličnog razvoja (kako se to popularno kaže) kako kroz knjige tako i kroz treninge, pa će mi biti dobra potpora za dalju primenu toga u svakodnevnom životu.
Tu su i neki divni klijenti od kojih sam mnogo naučila, pa je i ta saradnja sa njima škola za sebe.
Ako se i vi susrećete sa sličnim situacijama, znajte da niste sami, ali i da treba da se zauzmete za to da napravite svoj odbrambeni mehanizam kada nastupi boks meč pogotovu ako niste ni želeli da se u njemu nađete.
Imače, čitamo se još sledećeg četvrtka, a onda sledi gore pomenuti odmor, a do tada vas grlim i šaljem veeeeliki pozdrav!
|