Zdravo dragi moji!
Juče sam se malo bavila statistikama/analitikama svog sajta i podkasta i iznenadila se činjenicom da su oko 40% poseta/čitanja/slušanja zapravo do mene stigle od nekih mladih i radoznalih očiju i ušiju u dobi do 22 godine.
Kako sam u putešestviju zvanu preduzetništvo krenula sa svojih 31 godinu, moja namera i želja da svoju stazu po kojoj i sada hodam delim sa svojom generacijom i onim starijima, ovaj podatak me je, moram priznati iznanadio.
Do kraja sezone, vratiću se na ovu temu u nekoj od podkast epizoda, a do tada sam u razmišljanjima o tome koliko je važno da budemo svesni svojih reči koje izgovaramo ili napišemo. Svojim poruka koje šaljemo. Svojih postupaka i ponašanja online ili offline.
Ali ne da bi inpresionirali one kojima se divimo.
Niti privukli više kupaca.
Niti dobili potvrdu od kolega iz branše.
Ne, ne mislim na to, već na to šta poručujemo mladim ljudima koji tek kreću"u život odraslih".
Kada o nečemu intenzivno razmišljate onda ta tema počinje da se odvija kao klupko i brže ili sporije dobija na jasnoći, pa se ta situacija meni dogodila juče.
Na povratku iz pošte u kojoj sam preuzela paket, susrela sam tri dečaka uzrasta od 9-10 godina koji su se vraćali iz škole sa ogromnim i punim školskim rančevima.
Ćaskali su nešto u stilu čiji je ranac teži, a onda je jedan od njih rekao, da će on poneti i svoj i njihove rančeve na leđima. Kada ih je sve nekako stavio na svoja mala leđa, rekao im je:
"Uh, pa vaši rančevi su teži od mog života."
Skamenila sam se od te situacije i tih reči plavokosog dečaka.
Da li je moguće da dete njegovih godina oseća potrebu da kaže nešto tako?
Da li je momenat "težine života" samo čuo od nekoga starijeg, pa stavio u ovaj kontekst ili to stvarno oseća, pa čak ima potrebu da ponese na svojim leđima i teret svojih drugova?
U mnoštvu informacija i vesti koje nas svakodnevno preplavljuju sa svih strana, povremno se priča i na temu velikog nezadovoljstva kod mladih, povećane anksiznosti i depresije, a jedna od epizoda podcasta REAGUJ! je baš pričala na tu temu, pronađite je na platformama.
Kada sam se vratila unazad godinu dana, shvatila sam da sam poruke i pitanja najčešće dobijala od osoba koje su mlade i da je pretpostavka da će moj sadržaj pratiti većinski populacija 35+, 45+ zapravo nije sasvim tačna.
Ne mogu da kažem da imam neki poseban zaključak na kraju ovog našeg newsletter kafenisanja četvrtkom, jer mi se ova tema o našim porukama mladima raspliće po mislima i verujem da će to još neko vreme trajati.
Ono što za sada verujem je da u korpi punoj trikova, caka, prečica, ali i velikih očekivanja zaboravljamo na suštinu, a ona se nalazi u tome šta smo doživeli, ukapirali, bez teoretisanja već sa iskustvom i realnim, proživljenim.
Upravo sa time možemo pred mlade ljude koji za svoje godine to još nisu stigli da dožive i iskuse.
Sa onim što smo skontali, jasnijim uvidima koje smo stekli i nepotrebnim uverenjima koje smo odbacili, volela bih da je više nas koji ohrabruju mlade, pomažu im da im rančevi ne budu teški, učeći ih životu, a ne debelim knjigama u kojima ne piše ništa što će im biti korisno (a često je i neistina).
Ostavljam ovu temu kao tek započetu i vraćaću joj se rečima pisanim i izgovorenim, svojim ili svojih sagovornika, a volela bih i vas da čujem. Vaša razmišljanaj na ovu temu.
|