Drage naše Astro sestre,
Kako ste, kako vam idu ovi postekliptični dani? Nadamo se da je sada već lakše i da su se vaši besovi istrošili u svojoj nemoći da se protiv nekog okrenu. Ako još uvek nisu, ako vas i dalje nose sva ta, u najmanju ruku, neprijatna raspoloženja i osećanja, samo ih osvešćujte, jer ključ je u svesti.
Prošle nedelje se na radionici Belog šatora uoči pomračenja Meseca pokrenulo jedno zanimljivo pitanje: Da li svi moramo da se ovih dana loše osećamo? I šta ako se baš fenomenalno osećamo? Da li to znači da smo u iluziji? NE. Apsolutno ne! U Univerzumu je sve u ravnoteži, i hvala Bogu na tome. To znači da će se uvek, u svakom trenutku, koliko god da je energetski izazovan i napet, naći tačno polovina čovečanstva koja će se osećati sjajno jer je već „preležala tu boljku“, „položila svoj test“, tj. osvestila tu temu i pripremila se na svoj način. To dalje znači da ta polovina koja je sada stabilna reflektuje svoju svetlost svesti svima onima koji se ne osećaju dobro kako bi mogli da prepoznaju i osveste svoje tamne strane i – prihvate ih.
Tema novembra Ja sam Spremna bi se mogla proširiti na Ja sam spremna da prihvatim da imam svoju svetlu, poželjnu, herojsku stranu, ali da isto tako imam i onu mračnu, nepoželjnu, demonsku stranu. Svi mi imamo te dve strane, samo je pitanje kojoj strani dopuštamo da nas vodi. Vreme je da se zapitamo da li nas u životu i kroz život vodi okamenjeno, ranjeno srce Gorgone Meduze koje uništava svakog pred sobom ili otvoreno srce koje iz sile Ljubavi stvara novi život?
Nas dve smo pre neki dan, neposredno nakon eklipse, prošle Putem užasa. Da, stvarno, tako se taj put zove, što smo saznale kad smo sa njega sišle. Znate onu scenu iz filmova kad je porodica u kolima srećna jer ide na put, slušaju muziku i pevaju, a onda se desi nešto grozno, i to vrlo iznenada? E, tako nešto. Put užasa je put bez povratka, možeš samo napred, nemaš kako da se okreneš nazad, rizičan je u svakom smislu i – dug. Imale smo dovoljno vremena za crne misli. I za svađu ko je kriv što smo tuda krenule, kao i za kajanje, pravdanje, strahove, smišljanje najgorih scenarija šta bi sve moglo da nas snađe... Sve smo to prepoznale kao mračne oblake koji su se nad nama nadvili i krenuli da nam ulaze kroz svaku pukotinu, ogrebotinu i ranu ALI nismo dozvolile da nas oni voze. Da, tu su, da, unervozile smo se, da, uplašile smo se, da, ovo je bila baš glupa ideja, sve smo to iskomunicirale naglas, pa ipak umesto užasa smo jedna drugoj ponudile saosećanje. Sa svakim metrom smo se iznova pitale šta na ovom putu treba da vidimo. Gledale smo kroz prozor i tražile to nešto za šta bismo mogle da se uhvatimo i kažemo „To je to! Zbog ovoga je vredelo!“, međutim, ničega nije bilo. Prilično sumoran krajolik. I tako smo završile putovanje ne videvši ono što je trebalo da vidimo.
Tek sutradan nam je kliknulo! Ništa nije trebalo da vidimo spoljnim okom, već unutrašnjim. Trebalo je da vidimo kad je potrebna uteha vozaču, kad neometani fokus, a kad skretanje misli na nešto vickasto što svojom duhovitošću rasprši mračne oblake straha bar na trenutak. Jednom rečju – saosećanje.
Putevi užasa koje trenutno kolektivno preživljavamo su svuda oko nas u najrazličitijim oblicima i strašniji su od ovog sa Tare jer Google maps nema odgovor na pitanje kuda tačno idu i koliko dugo će trajati. A nema ni astrologija. Ne možemo da predvidimo šta će nam se desiti u budućnosti i kako da se za to sada spremimo. Pa kad je već tako, očigledno nam to ni ne treba!
Sve što nam treba od sad pa na dalje je da se stalno preispitujemo ko je za volanom – strah ili ljubav. I da uvek iznova biramo ljubav, znajući da tim izborom biramo radost, smeh, inspirativne knjige i filmove, dobro društvo, lepa mesta, prirodu, nova (sa)znanja, opuštanje... i sve ono što nas na dnevnom nivou čini srećnima.
Nema ničeg moćnijeg od smeha, on nam je dat kao alatka koja nas najbrže lansira na naredni vibratorni nivo. Ako zadržimo dobru vibraciju bez obzira na sve, to je to, ispunile smo svoj zadatak i svoju misiju, baš kao kad se super heroji iz filmova zezaju u najopasnijoj po život situaciji i uvek, naravno, spasu svet.
Sve će biti u redu, sisters, čak iako ne izgleda tako gledano spoljnim okom. I sve je već u redu jer u Univerzumu uvek vlada ravnoteža.
S ljubavlju i za ljubav,
Mina i Tea
P.S. Ove dane na Tari provodimo pripremajući novi, apsolutno fantastični broj Kosmo vodiča na temu Ja sam sila Ljubavi. U decembru nas čeka puno toga za prepoznavanje i sila da to i ostvarimo. Na crvenom dugmetu ga možete naručiti, a stiže vam 27. novembra.
|