Proteklih dana sam razmišljala o tome kako ću verovatno pod uticajem odlaska iz ove dimenzije još jednog mog idola za koga znam celog svog života, ovo naše kafenisanje četvrtkom biti setno, tužno i sa malo ljutnje zašto tako divni ljudi odlaze prerano i zauvek. Naravno, jasno vam je da mislim na Đoleta, panonskog mornara.
Taj težak osećaj sam prvi put osetila kada nas je napustio Manda, moj junak iz detinstva i veliki televizijski, filmski i pozorišni glumac. Posvetila sam mu i jedan tekst koji je krako vreme bio objavljen na jednom mom sajtu, a govorio je upravo o tuzi kada izgubiš heroja svog detinstva. Tačnije kada više nema prilike nigde da ga sretneš i vidiš osim srećom u arhivskim snimcima, isečcima iz novina i fijokama svoje memorije.
Ali ne želim da ovo kafenisanje bude setno, jer naš život je naša poruka koju šaljemo drugima. Ono što drugima želimo da damo upravo to dobijamo natrag, a to ostaje i kada nas više nema.
Ne moram vam dokazivati niti više pisati o tome koliko je to zapravo tačno. Oseća se i vidi na svakom koraki, u očima, u srcima, u (pravima) spontanim okupljanjima, u pevanju pesama, u postovima na Instagramu ili u ovim redovima.
I kada to znam i pomislim da neke stvari koje su me žuljale i sekirale, kažem sebi marim ja, to su samo kapi vremena prosute k'o šaka semena po širokoj njivi gospodnjoj. Da sam tada znalo drugačije, bilo bi drugačije, pa zato bolje nije moglo...
|