Prikaži u pretraživaču

Nisam sigurna da je iko otvorio ovaj mail sa naslovom ćorak, ali kako drugačije da objasnim da sam izgubila najavljenu titulu.

Obećala sam da ću do danas biti neko ko je preživeo uragan. I šta se desi? On skrene i ode u Luizijanu. 

Koliko god da sam srećna što je nas zaobišao a jesam!, ipak ne želim da budem neko ko govori neistinu. Ali ovde gde ja živim nisam uspela da preživim uragan. Ili da se bolje izrazim, nije ga bilo.

Ali već na severu Hjustona, gde smo pre živeli, tamo je bilo ozbiljne nestašice struje i da sam tada bila u The Woodlandsu, borba za vazduh bila bi ozbiljna. Pogotovo sa prošlonedeljnim temperaturama. Iako ni tamo nije bio uragan, bilo je njegovih posledica. Sam uragan otišao je u susednu državu.

Iako mi je žao što sam najavila nešto što se nije desilo, moram zapravo da prihvatim to kao sasvim normalno ponašanje za ovu 2020. 

I staviću se nekako u koš sa svim najavama koje su mogle da zavise od nekog spoljašnjog faktora. Jer zapravo je ova godina samo i jedino ono što se dešava sada, ili se već desilo.

I ima to neke svoje prednosti, nauči nas da živimo "u sada", da se više fokusiramo na ono gde smo sada a ne gde smo hteli ići.

Ova godina je poremetila planove svima koji su ih imali. Čak i oni koji su uspeli da planirano ostvare, imali su tu neku promenu u realizaciji, ili makar samu neizvesnost.

Kada smo u februaru odlučili da ne idemo u martu u Njujork, nego da put tamo spojimo sa putem u Majami i imamo dve nedelje odmora na leto, i to u dva fenomenalna grada, baš smo se radovali.

Osim što nismo otišli, već sada ne bismo ni mogli planirano to isto jer su se kumovi iz Njujorka preselili u Oregon a kumovi iz Majamija se odlučili da proputuju malo Amerikom, par meseci bez stalnog prebivališta.

Ovom prilikom hoću da kažem da i ono što se "podrazumeva" ne postoji. Jer i jedni i drugi kumovi su godinama živeli u tim prelepim gradovima :)

Nadam se da razumete moju poentu.

Došao nam je septembar, za koji se tvrdi da nam je genetski usađen kao novi početak!

I zato ću vam poželeti srećan taj novi početak!

Srećan i početak škole svima koji slave! 

Nadam se da će deca uspeti da budu bezbrižna koliko god je to moguće. 

Ali da vam kažem, da i ja evo danas brojim 11-ti školski dan. Svašta sam do sada naučila i već sam nekoliko puta razmišljala da li nam ta škola zaista treba. Od ispisivanja do prebacivanja u "homeschooling program" do toga da sam danas ustala u 5 da bih stigla makar nešto što želim da uradim, pre škole. Kada imaš mnogo opcija, teško je izabrati pravu.

Kad dolaziš iz Srbije u kojoj se u školu kreće sa 7 godina i tada ide u školu na neka dva sata, teško mi je da uvidim dobrobit da moje dete sa 5 godina bude 8 sati u školi. Kad vidim da je program više igra i da se njoj sviđa, mogu nekako da prihvatim. Ali da mi od kuće zajedno budemo 8 sati prikovane za ipad, e to mi baš ne ide. Mislim mogu ja to ali ne vidim kome to koristi. 

U nedelju sam se videla sam drugaricama, da kažem starim društvom iz tog severnog dela Hjustona, i shvatila sam gomilu novih stvari.

One su uvek bile moji prozori u američki stil života i shvatanja, pa tako i sada. 

Pa mi je i dalje izazovno da shvatim da se mama raduje tome što ima čak 6 nedelja porodiljskog, sa bahato dodate dve nedelje da radi od kuće. 

Kaže, mogla bi ona da ne radi, mogu oni to finansijski, ali joj onda fali "fun money". Od njene plate, ona će platiti vrtić za bebu i stariju ćerku, i ostane joj novca da može da ima "fun", odnosno da se viđa sa drugaricama, ili putuje.

Inače, taj naš zajednički "fun" sastojao se iz toga da smo sat i po vremena čekale sto, tamo gde smo imale branč. Napolju na sto stepeni i onda smo na kraju ušle u kola. Toj drugarici je termin za tri nedelje. Nas je ukupno bilo devet.

Kada smo ušle da pitamo koje smo na redu čekanja, hostesa je rekla da je za nas zamislila da sednemo u ćošak a tamo sada sede dve cure koje pucaju selfije.

Žena sa Balkana, koje mrzi čekanje i ne podnosi foliranje, tog dana je stisla zube. Sakrila se iza svog osmeha i stavila je sloj američkog. Da kažem, stavila je masku.

Da je tamo bila Nevena u njenom pravom izdanju, ne bismo ni minut više čekale. Alo bre, ova trudna žena čeka da se dve cure islikaju a oko njih ima još četiri stola gde bi mogle da sede. Dakle, ili bih njih lepo zamolila da se premeste jer ono trudna žena, ako ništa drugo. A drugo nas 9 čeka i treće zaista imaju gde drugde da sednu. 

Drugo, u svom svesnom životu nikada ništa nisam čekala. Možda sam kao klinka stajala u redu za hleb i mleko i mislim da je to i danas to jedino što bi prava Nevena čekala. Samo ono što mi je neophodno da bih preživela.

Dosta mi je što čekam petsto stvari na koje ne mogu da utičem. 

Dok ovo pišem shvatam da se ne uklapam i da kažem da sam i više nego ponosna zbog toga. I neću da se uklapam. Volim svoje vreme, volim svoj život, svoju porodicu.

Ili me prihvati kakva jesam ili lepo idi tamo gde su maskirani. Ili gde god da ti je lepo. 

Juče sam objavila tekst u kojem je jedna divna čitateljka podelila svoje iskustvo- Pronalazak posla u Americi. Ona je preko posla dobila i Zelenu kartu, tako da je veoma zanimljivo znati da je i to moguće. I ovom prilikom joj se zahvaljujem na tome jer već sada se javljaju čitaoci sa porukom koliko im to znači da čuju.

Osim toga, zbog svih vas koji nemate Instagram, napravila sam i Youtube kanal na kojem ću kačiti buduće snimke. Tako da vas molim da se prijavite (subsrcibe) na moj kanal i pružite podršku još jednom projektu u nastajanju. I na taj način nećete propustiti nove video sadržaje, a biće ih.

Do kraja nedelje stiže još jedan dugo očekivani tekst, a mi se čujemo iduće srede.

Srdačan pozdrav,

Nevena- bez maske

Podrži moj rad
Najčitaniji tekstovi na sajtu

www.americkisan.com

Kako da dođeš u Ameriku


Kako se kupuje kuća u Americi


Pronalazak posla u Americi -iskustvo čitateljke-


Šta je skupo u Americi


Blog Američki San

United States

facebook instagram email

Ovaj email dobio si jer si se prijavio na blogu Američki san.

Nisi bio ti? Odjavi se ovde.
MailerLite