Ovu jutarnju kafu pijem sa vama razmišljajući o jednoj kafi koju sam popila pre izvesnog vremena sa jednom mladom devojkom zaljubljenu u francuski jezik, a koja je zainteresovana da piše i ide mojim koracima u svom karijernom putu.
Naš dogovor za kafenisanje nije prvobitno trebao da ide u tom smeru, tačnije tema razgovora je bila nešto sasvim drugo, ali malo po malo, ćaskajući došle smo i do toga da mi je rekla svoju želju i nameru, pa je poželela i da o tome porazgovaramo.
Pošto smatram da se na tu temu nikako ne može sve, pa čak ni ono osnovno reći uz jednu kafu koja prosečno traje sat vremena ili često i kraće, zatražila sam joj da mi postavi jedno pitanje koje je najviše zanima.
Pitala me je da li sam do sada dobila neko priznanje ili nagradu za svoj rad?
Odgovorila sam da jesam i to baš mnogo, a njih sam dobila od svojih klijenata, saradnika, dragih ljudi koji prate moj rad i da ih može pronaći na mom sajtu.
"Ali ne to", rekla je ona, "mislim od neke organizacije, udruženja, kao zvanično priznanje."
Odmahnula sam glavom uz osmeh i rekla da takva priznanja do sada nemam, ali da o njima nisam ni razmišljala. Kada budu došla, dobro su došla, a moja radost su ona koja sam već dobila i od njih mi je puno srce.
Na kratko je zaćutala, a onda rekla potpuno ozbiljnog lica: "Pa mogli ste da mi kažete da ih imate, to ljudi kažu čak i kada lažu."
Sada sam ja bila ta koja je zaćutala, jer nisam očekivala takav odgovor. Bilo mi je žao što tako mlada osoba na neki način očekuje da će dobiti neistinit odgovor, pa čak i da je to uobičajeno, nekako "normalno".
"Govorim ono iza čega mogu da stanem", rekla sam, "jer me laganje BAŠ zamara", dodala sam uz osmeh.
Sada se nasmejala i ona i nastavila da mi priča o svojim planovima. :)
|