Juče sam sedela sa suprugom i jednim nama dragim prijateljem uz kafu, uživo, offline. Prečešljali smo neke teme koje smo mogli za tih kratkih sat ipo vremena koliko nam je vreme dozvoljavalo do narednih obaveza. Bio je to razgovor sa prijateljem koga znamo decenijama. Sa nekim "sa kim se znate u dušu".
Bili smo željni razgovora oči u oči, to je bilo očigedno.
Puno smo se smejali, jedni druge hrabrili, oprezno pitali za planove i ciljeve za sledeću godinu, a kada bismo ih naglas izgovorili jedni drugima, sa radošću navijali i bodrili se međusobno.
Nije bilo velikih zapitanosti u stilu "šta ako...?", niti komentara "pa, to ti je rizično, neizvesno, nije trenutak", jer zaboga, pa sve je rizično, neizvesno, a kada se pogeda takvim očima, pa nikada ni za šta nije trenutak.
Umesto toga, među nama se mogla primetiti čista vera u ono što želimo da ostvarimo, sa svešću o svim posledicama koje to donosi i još većom svešću da bez akcije nema ni realizacije.
Jer, ako ne probaš ne možeš ni da znaš. Ako ne kreneš, nećeš se ni maći sa iste tačke, a ako padneš nije važno što si pao, već kako ćeš ustati.
A šta sam ovim htela da vam kažem.
Birajte društvo. Saradnike. Partnere. Mentore. Navijače koji će verovati u vas iako je teren klizav, a vi niste maher na sličugama. Iako neki drugi kažu da neće uspeti. Da to nije pametna odluka. Da je možda ludost. Da nije trenutak za to.
Jer niko ne kaže da mora uspeti odmah, iz prve, niti da se uspeh dešava preko noći. Ali znajte da niko nikada nije uspeo sam.
Zato birajte društvo, pa makar to bio i jedan čovek koji će da dune u vaša jedra i iskreno vam kaže: "Verujem ja u tebe".
|