Još jedna kafica četvrtkom Pogledaj email u pretraživaču
newsletter kafenisanje

Zdravo dragi moji!

Upravo sam se vratila sa pijace na kojoj sam kupila nekoliko namirnica, uglavnom voća. Usput sam svratila do bankomata i knjižare da dokupim još jedan registrator.

O registratorima ću nešto malo kasnije, ali bih želela da ova priča uz kafu počne upravo mojim putem kući, tačnije povratkom sa pijace.

Na 200-300m ispred zgrade srela sam nekoliko komšija, proćaskala po koju, a zastala da popričam malo duže sa jednom komšinicim za koju sam pre nekoliko godina navijala da pokrene svoj privatni posao kada ode u penziju.

Podsetila me je na moju mamu koja je njena generacija, a obe su poslednje "radne" godine pripremale teren za pokretanje privatnog posla kao penzioneri.

Bila sam i više nego počastvovana da ženi koja je u svom poslu toliko toga dobrog dala i toliko decenija radila budem podrška.

Ali, iako je od tada prošlo već 3 godine, moja draga komšinica mi se iz meseca u mesec sve više žalila.

Te ne može da nađe saradnike, te nisu joj jasne društvene mreže, te mnogi ljudi koje je smatrala svojim dobrim poslovnim kontaktima sada je kao penzionerku kuliraju i tako dalje... malo kuku....malo lele.

U početku sam bila puna razumevanja. Davala predloge i ideje šta bi mogla da pokrene na svojim društvenim mrežama. Kako bi mogla da nagrađuje svoje volontere, a da oni ne izgube interesovanje da rade sa njom. Kako da lagano razvija posao koji će joj se isplatiti.

Kroz razgovore sam shvatala da su moje ideje "odlazile u vetar", da ona o svom zalaganju ne priča ništa, da je sve usamljenija u svojim projektima, a da je kuknjava sve glasnija.

Šta god da sam joj predložila dobijala sam isti odgovor. 

"Sada imam više vremena, ali nemam para."

I na takav komentar sam imala odgovor.

"Razumem vas. I ja sam bila u toj situaciji puno puta. A kada nemam para da uložim, uložim svoje vreme da to naučim sama."

I sa ovim poslednjim susretom od jutros, nakon ovog odgovora sledila je kuknjava nesrećne penzionerke-preduzetnice. I dalje se njena krivica svaljuje na ljude koji neće da rade ili da je nauče za žabe ono što ona neće ni da pokuša sama.

A dok sam slušala tu kuknjavu, imala sam flashback upravo na sinoćnu scenu.

Sedim na podu, oko mene gomila papira, fascikli i registratora. To je bilo predveče u kome sam sređivala dokumentaciju. Ugovore raznih vrsta, polise, zdravstevne dokumentacije, diplome, sertifikate, pohvalnice, poslovnu dokumentaciju...

Da moja ambicija bude na još višoj lestvici, ta akcija je obuhvatala i moju i muževljevu dokumentaciju.

Sreća je da sam bila i ostala pedantna po pitanju arhiviranja, ali uvek, uvek ima još nešto da se ubaci, novo doda, presloži, obeleži, sortira. Da se promene folije, zameni dotrajali registrator, stavi još jedan kartončić-separator radi preglednosti.

Posao je delimično ostao nezavršen, pa ću ga nastaviti danas posle podne, ali ono što me je iznenadilo i osvestilo, da sam za svo ovo vreme svoga školovanja i usavršavanja, samo jedan kurs dobila "za žabe" od firme za koju sam tada radila.

Platila sam ga naravno svojim radom u toj kompaniji primenjivajući znanje koje sam na njemu stekla, ali osim tog, apsolutno ni jedan sertifikat ili diplomu nisam dobila, a da nisam platila predavaču koji mi je preneo svoje znanje.

Studirala sam i na državom i na privatnom fakultetu i tada sam plaćala školarinu delimično uz pomoć roditelja, a delimično radeći honorarno preko ompladinske, a kasine plaćajući platom. Samo prva godina studija bila je klasična studentska, predavanja-učenje-druženje.

Sve ostale godine mog formalnog i neformalnog školovanja bile su investicija koju sam plaćala čišćenjem po kućama, radeći kao promoterka, sekretarica, administrativni radnik, prodavačica, finansijski asistent, .... pa sve do danas.

U periodu kada sam imala manje novca kupovala sam polovne stručne knjige, a bila mnoooogo strećna kada sam mogla da kupim novu i stavim je nakon čitanja u svoju biblioteku.

I svako, ali svako to stečeno znanje za knjigom, kompjuterom ili na poslu primenjujem danas i smatram ga svojom investicijom u ovo što sam danas.

I kada pogledam svoje registratore, oni su moja duga. Boje raznolike koje se zapravo savršeno uklapaju i moj su podsetnik, a i vodilja na daljem putu.

A šta je taze u kafe kuhinji

Već znate da mi je sajt u fazi doterivanja, a i da pravim pauzu sa smimanjem i pisanjem za blog, tako da će novine iz kafe kuhinje biti u novom newsletter-u od sledeće nedelje.

Ako ste neke epizode propustili da preslušate...

Dok ne stignu nove epizode Online kafenisanja, možete preslušati neke do sada snimljne. Do sada ih ima 74, a volela bih da čujem koja vam je posebno bila kao iskra i pomogla vam da spoznate nešto na čemu ste sada zahvalni ....saznajte više

Kao što već znate pišem vaše priče za web, pa zato bacite pogled na moju stranicu sa uslugama.

Radujem se saradnji.

Javite mi se

Do novog kafenisanja... Uživajte! 💜

Marija Trifunović - Content Writing Virtual Assistant

TMID Agency | www.marija.be | info@marija.be

Pišem vaše priče za web kojima gradite poverenje kupaca i povećavate prodaju

Srbija

instagram youtube linkedin facebook pinterest

Prijavili ste se da primate ovaj newsletter preko mog sajta. Ako ne želite više da primate poruke od mene na "Odjavi se".

Odjavi se
MailerLite