Danas vam se javljam sa osmehom uprkos tome što smo prošlog četvrtka preskočili druženje mojom "krivicom". Zapravo, nisam sigurna da li se to može nazvati krivica ali mi se, zapravo desila situacija koju bih opisala ovako:
"Bila sam prazna."
Kako god ovo zvučalo, jednostavno nisam imala ništa smisleno da vam napišem, niti sa vama da kafenišem i svojevoljno sam odlučila da sebe ne silim na nešto što tog dana, u tom trenutku, na tom mestu iz mene ne izlazi...jer rekoh, bila sam prazna.
Iako smatram da za pisanje ne treba prizivati inspiraciju niti bildovati motivaciju, jer ko god želi da redovno piše za sebe dnevnik, jutarnje stranice ili knjigu priča, pesama, roman, ili možda piše za klijente, za novine kao nedeljni kolumnista ili svoj newsletter, vrlo će malo pisati ako mu pogonsko gorivo budu samo inspiracija i motivacija.
Da me pogrešno ne shvatite, one su fantastične.
Sa njima se piše lakše, često i brže.
Kada se one spoje i obuzmu vas tada stane sat da otkucava, uši zaglunu i fokus izoštri, pa nastaje potpuno isključivanje od okoline i uranjanje u slova na papiru, na ekranu, u priču...
Ma to je fenomenalan osećaj. :)
Ja ga obožavam, ali ne uspevam da ga doživim uvek kada pišem, što ne znači da ne treba da pišem. Makar i jednu rečenicu na dan. Ili barem samo misao ili ideju.
A kada se pojave trenuci kada se jednostavno nema šta za reći, skroz je super to prihvatiti, jer ima i takvih dana.
~~~~~
|