Zdravo dragi moji!
Još jedan kišni četvrtak mi se ustremio kapljicama na prozore koji izgledaju kao da ih nisam prala 3 godine iako je moje prolećno čišćenje kuće trebalo da "najavi" da smo sa jeseni i zimom završili.
Ali avaj, ko još može tako tačno isprognozirati prognozu kad je vreme tako nepredvidivo.
A ta nepredvidivost je nekada baš dobra, pogotovu kada "uhvatite" zrake sunca u toku kišnog dana tako što počnete da se obuvate da bi prošetali po kraju, a onda vas ničimizazvano pozove drugar sa faksa i vi odmah za sada prihvatite šetnju i kafu u bašti lokalnog kafića.
Tada sam se osetila ponovo kao studentknja koja je na mah odlučila da preskoči odlazak na sledeće predavanje i sa kolegom (-ama) skokne do Tramvaja/Žagubice na kafu, jer tako to ide lako kada imaš slatke i bezbrižne dvadesete.
"Ćao-ćao", zagrljaj i jedno "super što si pristala da se vidimo", dok on namačinje ranac na leđa koji je spakovao kako bi svratio do njegovih u rodni grad, tek tako, jer je na brzinu dogovorio sa šefom da će uzeti dane odmora. A dok ne ode, nađa se vremena i za neplanirano druženje.
Eto kako nepredvidivost donosi dobre momente, a nekad je se tako plašimo, zar ne?
Dok smo tako čavrljali, smejali se i prisećali profesora, asistenata, kolega i dogodovština sa njima, sunce se sakrilo iza oblaka, vetar je počeo jače da duva, a mi smo se pozdravili uz "vidimo se". Ja sam pretrčala preko tramvajskih šina i krenula peške kući, a on uskočio u tramvaj koji je klizio ka centru.
|