Ovih dana sam čitala i gledala sve što sam uspela da pronađem o profesoru pravnog fakulteta Radomiru Lukiću koji je svoj život započeo 1914. godine u selu Miloševcu, a stigao čak da doktorira na Sorboni pored svih teškoća ekonomskih, ratnih, političkih u vremenu u kome je živeo.
Zaiteresovao me je lik i delo ovog čoveka koji je završio Požarevačku gimnaziju kao i moj deda, a koji je bio jedan od omiljenih profesora u istoriji na Pravnom fakulteta u Beogradu.
Moj deda nije bio pravnik, bio je doktor veterine, ali su me neke sličnosti njih dvojice zainteresovale da više istražujem o ovom čuvenom profesoru pravnih nauka i danas sa vama delim neke njegove mudre misli koje su meni prijatno zazvonile u ušima:
"Šta čoveka goni da nešto radi više od onoga što bi morao da radi? Kod mene je to počelo u mojoj osnovnoj školi sa jednom vrstom radoznalosti. Ja sam bio nezajažljivo radoznao dečak. Naročito za te stvaro koje su bile vezane za ono vam svakodnevnog života. Za knjige pre svega, za novine, za nepoznati svet...Ta nezajažljiva radoznalost da se otkriju neke tajne je osnovna stvar, barem mi se sada tako čini."
"Primum vivere, deinde philosophari" - Najpre živeti, a onda filozofirati. Trebalo bi da razvijemo svoju ličnost i da živimo punim životom. Punim životom ne može se živeti ako čovek nije u punoj meri član društva. Jedno i drugo treba da ide u skladu."
U vezi čega ste vi nezajažlivo radoznali?
Ko vas inspiriše ovih dana?
|