Znam da nije četvrtak, već petak, nekima poslednji radni dan, a nekima sasvim regularan dan sa manje ili više zadataka i zadačića.
Ne moram da vam posebno pišem o tome da mi je jučerašnji dan proleteo i da nisam stigla da sednem za svoj laptop da sa vama tradicionalno, već 112. put popijem newsletter kaficu. Zato vam se danas, u sred Vračara i moje omiljene kafeterije iz snova javljam sa utiscima od jučerašnjeg dana koji sam finiširala gledanjem filma u bioskopu.
Naime, častila sam sebe i svog dragog jednim domaćim filmom iz epohe Prvog svetskog rata, misleći da će to biti jedna pitka, slatka, ljubavno, prijateljsko, familijarna priča sa svim pikanterijama južnjačkog šarma i doskočica, ali srećom nije bila samo to.
Zapravo, priča jeste puna ljubavi, prijateljstva, porodičnih i komšijskih osnosa, kako sam i očekivala, ali je zapravo jedna posleratna preduzetnička saga koja je idealna ekranizacija moje poslednje podcast epizode u kojoj sam pričala o inatu kao pokretaču u poslu.
Ako se pitate da li sam učestvovala u pisanju scenarija, ne nisam ;) ,ali svaka čast i sceanaristima i reditelju, jer da sam se ja nešto pitala to bi tako izgledalo uz još par rečenica i scena koje bih dodala.
Sva ta mešavina strasti, upornosti, vrcavosti, lukavosti, ponekad preduzimljivosti, a ponekad lenjosti i inertnosti uz vatru i stvarno i metaforično, učinilo je da dva sata ne trepnem gledajući film uz često smejanje onako izistinski iz stomaka i povremeno klimanje glave u znak potpunog razumevanja "šta je pisac hteo da kaže".
Ipak ja u sebi imam 2/4 južnjačke krvi ;)
|