Danas imam dosta toga da podelim sa vama :)
- Prvo je to da je na sajtu konačno dostupan novi tekst, iz najavljene serije kraćih tekstova :)
Šta je Amerika i šta je Američki san?
- Drugo je da moj voljeni sajt americkisan.com ima drugačiji izgled i da jedva čekam da čujem kako ste i vi oduševljeni :)
- Treće je da sam uspela i da apdejtujem novu mapu restorana i kafića sa hranom sa Balkana u Americi, pa bacite pogled ovde.
Ukoliko znate za neki koji sam izostavila, javite da dodam :)
- Četvrto je da svi srećni dobitnici Zelene lutrije imaju novu grupu namenjenu njima, u koju mogu da se prijave putem ovog linka.
- Peto je da vas pozivam da podržite moj rad, na 4 moguća načina:
1. Podelite sadržaj koji vam koristi sa nekim kome takođe može da koristi :) jednostavni share, da li javno ili nekome direktno zaista mnogo znači autorki :)
2. Komentarišite tekst na sajtu, ili post na društvenim mrežama- opet jako znači :)
3. Donirajte koji god iznos želite putem Paypall naloga- svaki iznos znači :)
4. Kupite mi kafu putem Ko-fi sajta :) svaka kafa je dobrodošla, pa i bez kofeina :)
5. Nastavite da čitate i potom mi odgovorite na mail :)
Za koju god opciju da se odlučite, biću vam vrlo zahvalna! I kao što znate, uzvratiću :)
- A sada delim svoju priču za koju verujem da može svima da vam koristi :) I nadam se da ćete izvući pouku iz nje.
Juče sam se prvi put onako baš iskreno uplašila.
Proteklih godinu i kusur dana, kako je nastala ova sad već jako dosadna pandemija, strah je nekako postao sastavni deo svačijeg života. Neko je uspeo i da ga izgubi- mislim život. Neko je uspeo da izgubi i strah, ali svako ga je barem u nekom momentu osetio. Bilo da li se se plašio samo za sebe, ili za nekog svog, nema trika da nisi strah osetio.
Od kad živim u Americi, kod mene su se razvili neki strahovi zbog pretnji koje nikad pre nisam osetila, niti sam ih bila svesna. Prva takva pretnja je bila mogućnost da mi neko ukrade dete. To je nešto o čemu zaista nikad nisam pomislila dok nisam počela tu da živim, da primam notifikacije i da čujem priče o nestanku dece. Kao i poražavajuću činjenicu da je Hjuston svetski centar za trafiking, odnosno trgovinu ljudima.
Potom su krenule razne vremenske nepogode, od poplava do uragana, preko tornada. Njima nekako nisam davala veliki značaj jer sam se osećala sigurno.
Strah koji nisam jako razvila ali me je naterao da budem mnogo opreznija je to da nije svejedno ni u kojim se delovima grada krećeš a bogami ni kada. Imala sam do sada samo jedno neprijatno iskustvo, ali kako sam mnoga nesigurna iskustva preživela i u Subotici i u Beogradu a bogami i u Budvi, tu sam se dobro snašla. Bila sam na kampusu hjustonskog Univerziteta (UH) i slušala predavanje multilionera Kevina O'Leary-ja koje se bogami baš odužilo. Kako je odatle trebalo da vozim nekih 40 minuta do kuće a ja sam bila mrtva umorna i gladna, potražila sam u okolini neko mesto gde bih mogla makar jednu od te dve potrebe da namirim. Kako je kampus bio bez studenata usled raspusta (mislim da je to tačno pre dve godine bilo), nigde ničega i nikoga nije bilo. I onda sam stigla u deo koji je prilično ličio na geto. Izašla iz kola a ispred su stajala četvorica momaka, i pitali me šta ima :) Ja sam samouvereno odgovorila da tražim kafu i pizzu i rekli mi da nema toga tu. Nisam im dozvolila da vide moj strah, nego sam kao preko njih bacila pogled da kao proverim dal stvarno nema. I rekla, ok, hvala. Sela u auto, udahnula i otpičila. Ne znam šta bi bilo da su videli strah, al sam godinama naučila da se u takvim situacijama kasnije bavim strahom.
Nakon te situacije, nisam više bila ni gladna ni pospana :) Adrenalin mi je pomogao da se lepo dovezem do kuće.
Ova priča upravo ima za cilj da pokaže kako je to isto mesto verovatno nedelju dana ranije bilo mnogo bezbednije, jer su svuda bili studenti.
Nakon ove situacije, sledeći strah koji bih mogla da napomenem je onaj koji smo doživeli u februaru kada smo ostali bez struje po istorijskoj zimi u Teksasu. Ali mogu reći da je taj strah postao zanemariv, jer je nešto što smo ranije u životu preživeli. Do duše, ne kao roditelji nego deca, ali svi smo se nekako umeli snaći i drugo, nas tri porodice držali smo se zajedno, što je mnogo značilo.
I sada dolazimo do jučerašnjeg straha, a to je bio već pomenuti- tornado. E pa juče je bila situacija "biblijskih razmera grmljavine, sa tornadima i gradom"- kako je opisao lokalni znalac.
I kad mi je sinoć u sred nevremena stigao alarm za tornado i još par notifikacija, jednostavno sam se, usrala- da prostiš. Em mi je suprug negde između fudbalskog terena i kuće, em mi ćerka spava pored prozora- a savet je sakriti se u prostoriju gde nema prozora ni spoljašnjeg zida. Tako da sam probudila ćerku i odvela je u orman (closet) i željno iščekivala da suprug bezbedno stigne. A jedva je pronašao kuda da vozi- koliko je pljuštalo i grmelo.
Tako da, nakon svega što se do sada desilo, Nevena je dostigla nivo straha- skrivanje.
Zapravo sam se baš naljutila na sebe što nisam bolje pripremljena i edukovana na sve te gluposti koje ovo područje može da zahvati, jer izgleda da nema toga što se neće desiti. Već danas znam mnogo više nego juče, kao i to da iz nekog razloga Hjuston nema alarm za tornado- onaj što smo čuli u filmovima, ili iskusili tokom bombardovanja.
Zaboravila sam čak i da navedem moj prvobitni strah kada smo se ovde doselili- a to je tada bio strah od žaba i bubašvaba. Te sam lako (uz samo godinu dve vrištanja kada ih vidim) prošla, ali su ih sa preseljenjem u Katy (zapadni deo Hjustona) iz The Woodlands-a (severni deo Hjustona) zamenile zmije i aligatori, kojih ovde ima dosta. Kada su se zimus pridružili i kojoti, batalila sam čak i trčanje koje je uvek išlo sa dozom straha.
Zašto sve ove strahove danas delim sa tobom?
Prvo, želim da razmisliš o tome čega se ti danas plašiš i koliko su ti strahovi realni.
Potom, želim da sebi a i tebi skrenem pažnju na to da je edukacija i osvešćivanje strahova jedini način da oni nestanu ili se makar umanje.
Šta da drugo kažem, kada sam strah od zmije pretvorila u to da postoji protivotrov koji bih sigurno stigla da primim :) A još malo i planiram i da se sa aligatorima suočim. Ili se selim u deo gde ih sigurno nema. Ali onda će verovatno biti nešto novo?!
Pored svih ovih strahova, imam i strah u saobraćaju. Jer voze ludaci kao da je put njihov, voze pijani i voze klinci (16 godina). Uz sve to voze i mnogi neosigurani. Ovaj strah mi se najviše razvio nakon udesa koji sam imala ali sa njim se još dobro i nosim. Jedino me nakon sat vremena vožnje počinje hvatati strah usled pada koncentracije, pa biram da pre toga napravim pauzu. Ali, u susret ovom strahu, do sada sam preživela da se trkaju na autoputu i mene pretiču, a vozila sam 120. Kao i da je auto u sred noći na najgorem putu koji sam iskusila I-45 iz čista mira stao, tj zakočio, pa se zanosio u tri trake ali sam uspela uspešno da ga izbegnem.
Sad moram da vam kažem da sam pre nekih godinu dana čitala o strahovima i tvrdila kako nisam svesna da imam ijedan. Ali, evo, sve podeljeno sam osvestila baš sinoć.
I svi ovi strahovi su upravo tu jer ne bih volela da na tako glup način odem sa ovog sveta. Tipa- znaš Nevenu? E pojeo ju je aligator! :)
Ima li nešto čega se ti plašiš i da li ti je ova priča koristila? :)
Radujem se da čujem vaše komentare :) Ukoliko odmah ne odgovorim, znaj da radim na razbijanju straha i javljam se uskoro!
Čujemo se uskoro!
Nevena
|