Posle duže pauze, sa buđenjem ranog proleća (što bi rekao Bajaga), budi se i moja ovnovska priroda koja se u mesecima marta i aprila oseća kao svoj na svome, kao u udobnoj, voljenoj kući, kao na najboljem mestu na svetu u pravom trenutku. :)
Posle zimske turbulentne epizode koja je u svojoj korpi donela puno razmišljanja, manjak elana, fizički i psihički zamor, brdo bolova u glavi, ustima i grlu, preokreta koji su počeli da krčkaju u mojoj glavi kao u šerpi i uključuju crvene lampice u mom životu, bilo je neminovo da se povučem. Da se utišam i vidim kako da posložim puzle koje su razbacane ležale na podu pored mene.
Jednu po jednu puzlu sam prvo okretala, zagledala, tražila da vidim odakle bih mogla da krenem da slažem sliku. Pa sve ostavljala da odstoji. Da prenoći. Dan, dva, ti. Pa opet. Kretala ponovo.
Kutiju na kojoj je bila slika kako puzle izgledaju kada se slože u sliku nisam uspevala da pronađem, pa sam se poslužila starim dobrim metodom - Uzmi stvar u svoje ruke. Zamisli i napravi.
I tako je nastao moj Vision Board koji će mi biti slika za sklapanje puzli iz dana u dan.
U tome mi pomaže sunce. Duži dan. Nemanje bolova, jer kada nas nešto boli mi imamo samo jednu želju. Da bol prestane. Sve ostalo je u drugom planu.
I neka ovo bude početak našeg prolećnog kafenisanja ovde u inbox-u, a epizode podkasta se polako pripremaju, jer sada mogu bez poteškoće da govorim i snimam. :)
|