Zdravo dragi moji!
Ovom četvrtku se posebno radujem, ne samo zato što ću vam se javiti i sa vama popiti newsletter kaficu, već zato što sam iza sebe ostavila jednu sredu koju bih volela da sam prespavala.
Zapravo, ta sreda je započela sasvim opušeno, spremanjem klope za taj dan u kutijice (što sam počela da praktikujem kako bih uštedela na vremenu), ispijanjem jutarnje kafe, doručkom, jutarnjim piskaranjem, imejlovima, telefoniranjem...
A onda se neki ludi točak pokrenuo, velikom brzinom počeo da se okreće i uvukao me u vihor ljudskih nesporazuma (onih sa samim sobom i onih sa drugima).
Srećom, deo tih nesporazuma nisam ja, ja sam neko ko se našao u ulozi slušača, ramena za plakanje, predlagača rešenja, pokretača na promene, ali sa podignutim obrvama od čuđenja.
U celom tom zaokretu dana, mogu reći da sam bila prilično pribrana, produktivna i i organizovana, ali bih najradije volela da sam mogla da kažem da su sve te neke okolnosti i životne priče samo ružan san.
Bilo kako bilo, dan sam završila na jedom Zemunskom splavu, smejajući se sa dragim ljudima koje dugo nisam videla.
Neverovatno je kako nam neki dani pokažu za samo nekoliko sati lica i naličja života. Očekivane i neočekivane poteze nekih ljudi za koje smo mislili da ih dobro poznajemo, a zapravo su nam stranci. Upoznamo se i sa sobom i svojim reakcijama na neke oklonosti na koje smo mislili da ćemo reagivati drugačije.
Zanimljivi su ti dani... kada prođu i naprave nam prostor da ih posmatramo sa strane i vremenske distance.
|