Drage naše Astro sestre,
Pre neki dan obišle smo crkvicu u kojoj se Dona venčala sa ljubavlju svog života, Semom. Taj njihov svesni izbor u ljubavi i za ljubav, uprkos svemu, bio je toliko snažan da se ploča koja je čuvala Afroditin izvor raspukla, a sila ljubavi se kao gejzir uzdigla u vis, ka nebu, a onda se kao kiša rasula po gostima. Zanosni ples, osmesi, isprepletenost tela u zagrljaju, jednota i povezanost Univerzuma, prirode i ljudi koji pulsiraju ritmom uzdizanja… Završna je scena filma Mamma mia, koji smo gledale na repeat iznova i iznova… Deceniju i po. Međutim, nismo je samo gledale - duboko smo je doživljavale i oživljavale u svakoj prilici.
Osećamo se izgubljeno i letargično - klik - Mamma mia.
Fali nam inspiracija - klik - Mamma mia.
Mamma mia je bila prvi izbor kad je trebalo da razgalimo dušu, da se od srca nasmejemo, oraspoložimo, birale smo kad je trebalo da vratimo veru u ljubav, u prijateljstvo, u muškarce, ili kad bismo samo želele da se nahranimo lepotom i inspirišemo za odluke koje je trebalo doneti.
Vremenom nam je Mamma mia ušla u krvotok i prožela svaku ćeliju, kao da je i nas dve Afroditin izvor zapljusnuo ljubavlju. Tako smo jako volele svoje drugarice i svoje momke, tako smo se razdragano smejale, tako smo đuskale uvek i svuda… Čak i kad su drugi sedeli, čak i kad je naša radost i ljubav bila preterana, nerazumljiva i bez očiglednog povoda… Živele smo je onako kako nam je Mamma mia pokazala da može… Uprkos svemu.
Iako smo znale da je film snimljen na Skopelosu, nismo razmišljale o svoj toj lepoti kao o fizičkom mestu. U našim umovima sve to - i dražesna plavobela kuća, i kristalno tirkizno more, i moćne stene, i gusta šuma čempresa - sve to je bilo smešteno u neku drugu venerijansku realnost koja da, postoji na planeti Zemlji, ali u koju ipak ne možemo da se fizički, sa svojim telima, prizemljimo. Ta realnost je tamo negde, a mi smo ovde. Tako je i bilo sve do pre neki dan.
Kad smo ugledale crkvicu na vrhu stene, zakikotale smo se kao šiparice od uzbuđenja. Zamolile smo nekog čoveka da nas slika kako ispunjavamo svoj san. Koji san, razmenile smo nemo poglede, jer nam crkvica nije bila na spisku želja, nismo sanjale ovde da dođemo, i na trenutak nam to ispunjenje sna nikako nije imalo smisla.
Nastavile smo da se penjemo i dok nas je zlatno sunce milovalo, a vetar raznosio misli niz liticu što se oštro strmoglavljava u more, postalo je jasno. Naša želja nikad nije ni bila poseta ovom mestu, već bivstvovanje u realnosti ljubavi, radosti i lepote kojima odiše ovo mesto. Samo to bivstvovanje je već uveliko naš životni stil i standard, koji živimo i u Beogradu, i u Meksiku, i u Rovinju, i gde god da se nađemo.
Jer, sisterke, nije stvar u tome doći i videti neko mesto iz snova, prosto ga posetiti, slikati se i otići. Stvar je doživeti ga. Potpuno.
Naše uzbuđenje zbog fizičkog prisustva na tom svetom mestu gde ljubav pobeđuje razdvojenost u vremenu i prostoru, dokaz je da se dve realnosti - naših običnih života i izuzetnosti života likova iz filma Mamma mia - nisu samo na kratko preklopile, već da su se sasvim isprepletale kao tela u zanosnom plesu na Afroditinom izvoru koja pulsiraju u ritmu jednote.
Priča Mamma mia nas je nekada davno aktivirala, pokrenula, probudila za jednu veliku Istinu, a da to nismo ni znale. Sa nas je godinama, u slojevima, spadalo sve što nije ljubav. Spale su zavisnosti, spala je zavidnost, spala je ljubomora, spale su uzaludne borbe i iscrpljujući trud, sva moranja i nadmetanja, dokazivanja, objašnjavanja i ubeđivanja, a sa svim tim su spali iz naše realnosti i neki ljudi, veze, brakovi, poslovi… I sve ono što nas je kao ploča od kamena koja prekriva Afroditin izvor sprečavalo da osetimo silu ljubavi.
To je ta velika Istina o kojoj nam sada priča retrogradna Venera u Lavu o kojoj smo napisale ceo novi članak koji možete pročitati na OVOM LINKU.
I sad, jako želimo da nastavimo dalje i dublje sa ovom moćnom porukom i da vam dočaramo sve što je važno da čujete. Ali to bi trajalo sve do nedelje, kad će Venera krenuti u svoj 40-dnevni hod unazad, a ovo pismo bi se pretvorilo u roman.
Stoga, ovu priču nastavljamo usmeno. Ako želite da je čujete i ne samo da je čujete već doživite (kao što ni mi nismo samo želele da posetimo ovo sveto mesto već da ga doživimo u telu svim čulima i da nam ostaje zapisano u ćelijama), kliknite na crveno dugme.
S ljubavlju i za Ljubav,
Mina i Tea
|