Kako do informacija?
Dobiti tačnu informaciju u sred digitalnog doba u Americi je- strašno teško.
Kada nešto guglaš, veće su šanse da ćeš sedam puta pročitati isti tekst, malo izmenjenog naslova, nego da ćeš nešto zaista saznati.
Kao novinaru, to mi je baš tužno. Kao nekome ko traži informaciju, to me poprilično izluđuje.
- Proteklih nedelju dana sam pokušavala da saznam nešto i napravila sam listu adekvatnih izvora. Potom sam svakog ponaosob zvala i kleštima vadila informacije od njih. Juče ujutru sam mislila da konačno znam sve, a nakon telefonskog razgovora ispostavilo se da ipak ne znam još uvek ništa. Da sve može da se promeni i da je sve zavisi od toga gde ideš. Da ne kažem- kojoj se crkvi moliš.
-U Americi ljudi naročito ne vole da daju savete. Tome je sigurno doprinela kultura mnogobrojnih tužbi. Kao i kultura prebačaja odgovornosti, odnosno oslonjenosti na sistem.
Već neko vreme pokušavam da istražim taj fenomen.
Gde god da ideš, na bilo kakvu aktivnost, ti moraš da potpišeš “waiver” odnosno da prihvatiš odgovornost. Dakle, ako vodiš dete u igraonicu- na ulasku je waiver. Isto je i za gotovo svaki vid zabave. Tako da, ako se nešto desi, ti snosiš odgovornost.
Gotovo na svemu postoji nekakvo obaveštenje koje za sve strahote koje mogu da ti se dese, tako je na igralištu, na bicikli, na nekim igračkama, evo gledam ima i na venecijanerima.
Paralelno sa tim, biznisi se takođe i osiguraju jer ako slučajno nisi potpisao waiver, njihovo osiguranje pokriva štetu.
I zbog svih tih silnih papira i pravila, em se ne zna ko pije a ko plaća em je retka osoba koja će da ti da mišljenje.
Čak i doktor kaže: kako god ti misliš. A pitala sam ga a i platila, za mišljenje.
- Naša balkanska kultura poprilično je drugačija. Komentari nikada ne manjkaju, pogotovo ružni. A mišljenje osim što svako ima, niko se ne stidi da ga iskaže.
Možda mi baš zbog toga ono nedostaje kada sam navikla da dobijam potvrde na sve strane. I ne želim sada da lažem da sam uvek imala podršku ili potvrdu od drugih, al sam nekako opipavajući impulse lakše kod sebe prepoznavala šta hoću a šta neću.
- Sećam se jedne scene iz studenskih dana, tačnije nekog ispitnog roka, kada sam kako dolikuje osobi koja jede na stres, nabacila koji kg. Šetala sam Bulevarom Kralja Aleksandra i ušla u neki butik da probam trenerku koja mi se baš svidela. Međutim, nakon što sam je probala nivo sviđanja je naglo opao i rekla sam drugarici da nije baš taj model koji sam mislila da jeste. A prodavačica je dobacila svoj komentar kako bi trebalo da probušim kašiku pa će mi bolje stajati.
Koliko god njen komentar bio nepristojan, neprikladan, isfrustriran i sve ostalo- ona je makar rekla šta je mislila.
Da sutra uđem u bilo koji butik i probam bilo koju stvar ovde, čak i broj manju ili dva broja- prodavačica će reći da je super. Mislim ako je baš budem pitala.
Razumimo se, mene ona prodavačica u Srbiji jeste tada iznervirala al ja sam svakako nastavila sa svojim životom radeći ono što meni u tom periodu života prija :) i sigurno njen komentar nije doveo do toga da ja probušim kašiku :)
Niti je ikad spoljašnji komentar uticao da promenim svoje mišljenje, ali mi je znao dati snagu ili jasnoću.
Nešto kao, draga moja prodavačice, ja ću nastaviti da se gojim koliko mi je volja jer sam sretna takva kakva sam a tebi sreća neće doći dokle god si toliko otrovna :)
- Sve u svemu, red bi bio da podelim kako dolazim do informacija kada mi nešto lokalno treba, na primer doktor.
Prvo sastavim listu prema guglu- near me, sa opcijom koliko daleko sam spremna da idem. Meni je svaka vožnja preko 20 minuta previše i tu negde mi je limit :)
Kada napravim listu, proverim google ocene i prihvatam samo iznad 4. Onda pročitam najniže ocene, odnosno one komentare koji su dali najnižu ocenu i razmislim dal imaju smisla. Bude tu svega i ljudi se žale na trivijalne stvari.
Onda upalim facebook grupu lokalnih mama i odem u search i kucam šta tražim i beležim podudaranja, pucam neke plusiće na moju listu.
Treći korak- zovem.
To je najteži korak i za njega bas treba imati živaca. Prvo se uvek javi automatska poruka sa ponudom tastera odnosno opcija koju treba da izabereš. Ako je doktor u pitanju, uvek prvo kažu da za hitne slučajeve zoveš 911 pa da za španski pritisneš određeni broj (obično 1) i onda idemo dalje.
Naučila sam da prvo pitam šta mi treba i koliko košta pa tek onda da zakazujem. Mada imam i obrnutu piramidu, kada prvo zakazujem pa tek onda pitam. Pa drugi dan otkazem sve koji nisu pravi :)
Sve u svemu, put do informacija ume da bude poprilično iscrpljujući, a dijapazon usluge i cene je preogroman.
- Kako nam je u proteklom periodu Zajednica okupljena oko Bloga Američki San drastično porasla, na ovom post-u sam se ponovo predstavila i odgovorila najčešća pitanja koja mi postavljate.
Osim toga, imala sam priliku i da razgovaram sa novinarkom portala Naš Biro, pa tu priču možete ovde da pročitate.
-Kako sledeće nedelje idemo na odmor, sledeće srede vam neću pisati, ali tu sam ako je nešto hitno ili bitno, samo je potrebno da se javite.
Od planiranog road trip-a ipak smo se prebacili na avion i odlučili da četiri dana koliko bi putovali, bolje iskoristimo :)
Podeliću utiske o Naplesu u narednom Newsletteru i iskreno se nadam da ću videti delfine! :)
- Odgovore na pitanja poput: Kako odabrati mesto za život, Kako pronaći stan, Kako kupiti auto, Kako napraviti tj izgraditi kreditni skor, Kako spakovati život u kofer za Ameriku naći ćete u elektornskoj knjizi Vodič za tvoj početak u Americi.
Čujemo se! Nevena
|