Zdravo dragi moji!
Sa vama ovog četvrtka ne pijem kafu iz prostog razloga što vam pišem dan ranije, tačnije uveče. Dok vam ovo kuckam, za koji minut će kroz moj prozor zavladati potpuni mrak i ova sreda će se lagano pozdaviti sa mnom.
Naime, cela ova protekla tri dana, od ponedeljka do srede ustajem i ležem sa nelagodom. Javljao mi se nemir koji nisam mogla da objasnim, a sve što sam imala u planu da uradim volšebno se izmicalo ispred mene i ostajalo nedovršeno i nedorečeno.
U takvom sam zbunu bila, da sam se u utorak nekim čudom, tražeći kafić u kome ću sesti da radim, našla u situaciji da u centru Beograda zalutam u jednu poprečnu ulicu blizu jednog od gradskih porodilišta i nađem se u kafiću meni veoma neobične družine i još neobičnije atmosfere. Neko bi rekao mistične, ali to bi bila prejaka reč.
Za opis cele atmosfere javila mi se ideja za neku buduću priču moje još neobjavljene knjige priča, ali sve u svemu, nakon 15-ak minuta shvatila sam da sam se našla, ničimizazvano u grupi ljudi koji su sedeli i čekali seansu gledanja u šolju od osobe koja sedi iza tamne zavese i povremeno povlači dim nargile.
Nemam ništa protiv gledanja u šolju, jer svoje prve kafe popila sam u osmom razredu baš sa drugaricom koja mi je gledala u šolju i ludo smo se zabavljale. Niti pušenja nargila koje sam probala na putovanju po Egiptu.
Ali imam protiv prljavih šoljica za kafu koje se poslužuju gostima kao da su čiste i nepostojeće šifre za internet koju mi je mladi konobar "izdiktirao" uz smešak koji sam greškom protumačila kao ljubaznost, a ne kao podsmeh.
Da ne dužim, udahnula sam duboko i rekla sebi, nastavi svojim putem, hodaj u svom ritmu i to je bio klik koji mi je trebao svih ovih dana.
Jednostavno, bila sam na pogešnom mestu, sa pogrešnim ljudima, misleći da radim jedno, a oko mene se zbivalo nešto drugo.
Zapravo, nedavno sam "uskočila" u projekat koji se ispostavilo da uopšte "nije moja šoljica čaja". Nedorečenost, haotičnost, prebacivanje odgovornosti i sve to u samo nekoliko dana doveo me je do zbuna, ali i do "paljenja lampice".
Na žalost ili na sreću, iskustvo me je naučilo da se ovakve saradnje u 101% slučajeva završavaju sa gorčinom u ustima, puno izgubljenih sati, prenapetih živaca i brdo nekorisnog rada.
Moj nemir je moj iskreni saradnik i bez obzira što me je odveo u neke skrivene svetove mog grada, zapravo me je doveo na pravi put, podsetio me je kuda treba da idem, a kuda ne i čije korake da osluškujem i pratim, a kojima da kažem uz mahanje
"Adio i neka je sa srećom".
|