Drage naše Astro sestre,
Danas imamo jedno veliko iznenađenje! Ovaj put, vrlo premijerno i izuzetno vam ne pišemo nas dve AstroSis pismo, već naša Ivana, Prva Venera Uzdizanja, koja je već punih godinu dana sa nama u Belom šatoru. Mi ćemo vam samo reći da smo neopisivo počastvovane što imamo u našoj zajednici ovakve žene, sestre po duši i zvezdama. Ne možemo biti ponosnije što ovako izgledaju naše sestrinske priče. Uživajte u Ivaninoj i pročitajte je više puta, kao što smo je mi čitale iznova i iznova kao najlepšu ljubavnu pesmu - pesmu Venera Uzdizanja.
Vole vas Mina i Tea, a sada pozornicu prepuštamo Ivani
Gledam se jutros u ogledalu. Ulazim u sebe pogledom ali i dopuštam da budem pogledana. I po ko zna koji put otkrivam koliko sam čudesna. Vidim ženu koja ima mlado i zdravo telo, a staru i mudru dušu. Osećam pogled koji može da ubije, da zaustavi sve ali koji istovremeno grli i neguje, zaliva da raste sve što treba da raste. I znam, osećam da to zaista jesam ja u pravom svetlu. Oduvek sam to znala.
Prateći linearan sistem koji me okruživao i koji je u velikoj meri i danas prisutan, mislila sam da nešto nije u redu sa mnom. Zbog toga sam se osećala kao crna ovca i dugo patila, onako istinski, dušom. Trudila se na sve moguće načine da dokažem ko sam i to mi nikako nije uspevalo. Uvek bi se okolina slepo uhvatila za samo jedan aspekt mene koji je trenutno najprihvatljiviji a svi ostali delovi mene bili bi strogo kritikovani.
Pa tako imam i prijatelje koji se međusobno ne slažu ali svi mogu sa mnom. Priznajem, to je i meni tada bilo neshvatljivo. I onda bi se povlačila od svih. Tu sam upoznala sebe i to mi je najvažnije poznanstvo ikada. UPOZNALA SAM SEBE! Time sam izgubila svaku želju da se ikome više dokazujem za bilo šta. Kolika se sloboda krila tu. Koliko sam bogatstvo tu otkrila koje je oduvek bilo samo moje. Tom potencijalu nema kraja, bezgranično je, nikada se ne može potrošiti.
Tek tada sam posebno postala čudna mom okruženju. I oni koji misle da su me razumeli ponekad budu iznenađeni i šokirani mojim trenutnim stavom i ponašanjem.
Ono što je meni važno, jeste da sada osećam svakim delićem sebe da sam istinski srećna. Čak i kada me nešto boli, kada plačem, kada se sve ruši (ili se bar tako čini), ostaje u meni i dalje taj osećaj sreće, mira i sigurnosti. To je moje, samo moje. Ovo zvuči jako sebično ali sve i da hoću nekome to dati ne mogu jer je namenjeno samo meni. Divno je što je tako sebično samo za mene. Ne mogu ga čak ni na rođeno dete preneti.
Zanimljivo je da su ljudi ponekad ljuti, kako sam ja to u sreći i miru pored njih koji su povređeni i kojima je teško. Kad mi je uživanje i zadovoljstvo, ponekad se upustim u razgovor da im pomognem da shvate, da otkriju da i oni imaju isto to u sebi. I da im, sve i da mogu, neće značiti moja sreća da im je dam. Ponekad, neko razume ali uglavnom kažu kako sam još čudnija.
Skoro mi je jedna prijateljica (kojoj uglavnom nije dobro) rekla kako misli da, mora da je meni jako teško kada sam bez obzira na okolinu uvek mirna i pozitivna. Koliko sam zahvalna za ovakve iskrenosti. To mi bude samo jedan od znakova da li nastaviti sa pričom kako i ona može probuditi svoj mir i sreću u sebi. Naravno, trenutno sam obustavila priču o tome sa njom. Kada dođe njeno vreme za buđenje osetiću, ako budem bila tu. A takođe joj ne dozvoljavam da mi u nedogled priča kako je, eto, njoj život težak.
Kaže da sam surova što to ne dozvoljavam, a meni je dobro i sa tim. Tada sam osvestila da osobe koje još uvek nisu preuzele odgovornost za svoj život i svoje stanje uvek traže krivca za svoje probleme pod izgovorom da traže pomoć. A pri svemu tome ne dozvoljavaju da im se priđe na bilo koji način.
Ovo tako dobro znam jer sam naučena kao mala da je biti žrtva jedino moguće, naročito jer sam žensko. I uvek sam se bunila protiv toga ali sam podlegla jer to je bio trenutni način da opstanem u takvoj sredini. Nisam se pomirila sa tim, pa sam uvek tražila izlaz iz tog stanja.
I ako bih sada trebala da kažem, da navedem učitelje koji su mi pomogli, sa ponosom ću reći da moji učitelji sam JA i moje troje dece, na drugom mestu.
Ja sam donela odluku da ću svesno da budem u svom usranom stanju sve dok ne zavolim i sebe takvu. Da zavolim i sve svoje mane jer jedino ih tako mogu pretvoriti u vrline.
A tada se čuda događaju.
Srž svakog problema je uvek jedna mrva koja se ne dira. Mislimo da će sama nestati. Primetimo je tek onda kada se okameni i na njoj stoji tona tepiha kojom smo je zatrpavali.
A ja svako malo pravim generalno spremanje sebe i svega što me okružuje. Tepihe sam skroz izbacila, čak i ove bukvalno u stanu. Tako voda sve opere i nema mrve ni da se slučajno sakrije.
U životu, tepihe sklanjam i odbijam da čak i neki lep, primamljiv uzmem, tako što sve odmah nazivam pravim imenom. Čak i onda kada se meni nešto "obija o glavu" ili kada time gubim nešto. E tu, baš tu sam pronašla moje blago. Kada bih svojom iskrenošću odbila nešto, uvek bi mi samo od sebe došlo nešto mnogo bolje od onoga što sam ja zamišljala da želim.
Oooh, kakva je to sloboda življenja! A darovi sami stižu. Pa obilje svega je uvek oko nas. I ja sam ga prepoznala i prihvatila ali bez zadržavanja. Obilje nije tu da ga lagerujemo već da ga koristimo i dozvolimo da se preliva iz nas.
Kada pričam drugima o ovom svom stanju često mi se čini da sam im možda previše. Čak i osobama koje, kao i ja, rade na sebi. To sam svoje govance takođe zavolela. I shvatila da možda, samo možda, drugi nisu dovoljno spremni da sagledaju moć moje energije, da osete čistoću mojih namera i lepotu moje osećajnosti.
Pa i to je u redu.
Znam da imam sebe uz sebe, a to je najsigurnije mesto na svetu, u celom univerzumu. I kako nisam sama, naravno da i ja trebam pomoć ali samo tako što ću da naučim i da primenim naučeno.
To uvek dođe spontano onda kada se otvorim da primim. U stvari, ja sam već odavno konstantno otvorena za sve blagodeti i lekcije. Kažem lekcije jer biti otvoren otprilike izgleda kao da hodam gola glavnom ulicom grada.
Zamišljam šta bi se dogodilo. Pa, trenutno su i dalje u većini ljudi koji bi me podrugljivo gledali i pokazivali prstom u mene. Ali znam da postoje i oni koje bi moj postupak ohrabrio da skinu svoju odeću i sa mnom goli prošetaju.
Eto, zato što želim da osetim svež povetarac na mojim grudima, na struku, na mom donjem stomaku i među nogama.
I samo zbog same sebe i te nekolicine koja će, uz moj primer kako to ja volim sebe u sreći i miru, da uradi isto. Samo zbog toga vredi biti čudan. (čudan=čudesan)
Vredi pevati u redu ispred banke dok se ostali svađaju. Vredi ustati sa pola kafe sa prijateljicom koja se žali na sistem i tamo nekoga bez želje da nauči kako to promeniti. Vredi plakati u sred veselja jer me pesma podsetila da još nešto nisam otpustila.
Znam da uvek imam nekoga i sebe na mojoj strani. I zaista je uživanje ova peta dimenzija. Sve pada sa neba, sve ono što gajim i negujem. Ja biram samo lepo, a i to ponekad promenim u još lepše i bolje.
S ljubavlju i za ljubav,
Ivana Nikolić, Prva Venera Uzdizanja i članica Belog šatora.
P.S. I jeste uživanje ova peta dimenzija kad se oslobodimo, i kad zaista sebi damo dozvolu da biramo i planiramo, da uživamo u svojim kreacijama, da lickamo i pickamo dok sve što dotaknemo ne ispadne svaki put sve lepše i vrednije i bogatije i istinitije... Eto, tako, sa tim vrednostima i na taj način nastaje Kosmo vodič.
Izašao je majski broj! Sve što je važno da znate ćete naći na crvenom dugmetu, uključujući i podosta besplatnih strana o Lilit, koje možete pročitati.
Mudro birajte i planirajte, lepe naše sestre!
|