Poslednjih nekoliko nedelja sam se barem jednom u dva dana zapitala: "Da li ja ovo stvarno mogu?"
U naletu svih obaveza, zadataka, upita, sastanaka, pisanja, dopisivanja, stala sam nekoliko puta pored svog radnog stola, zagledala se kroz prozor i postavila sebi upravo to pomenuto pitanje.
Time sam htela sebe da proispitam, da li me i koliko svi ti trenutni zahtevi prevazilaze?
Da li ću ispuniti sve rokove i očekivanja, pre svega od same sebe?
To me je dovelo do toga da sam počela da klijentima predlažem saradnje sa kolegama (mada to nije prvi put), ali sam odgovore dobijala u stilu:
"Ali znamo da ti to možeš. Zato smo te i zvali."
Na toj klackalici mogu - ne mogu, potražila sam svoju beležnicu u kojoj sam zapisala svoje životne vrednosti. U njih, kao i u postavljene ciljeve s početka godine pogledam barem jednom dnevno, ali u ovakvim trenucima kao da ih gledam prvi put posle duže vremena.
U prvih 5 vrednosti, ljubičastim slovima piše:
- ISKRENOST
- POVERENJE
- INTEGRITET.
A-ha, evo odgovora.
Iskreno ću reći šta i koliko mogu da uradim i za koje vreme. Tom jasnom i iskrenom komunikacijom neću poljuljati poverenje koje mi je dato, jer je zadatak predamnom za mene savladiv, čim je do mene stigao. A kada je lični integritet u meni jak, on me vodi ka tome da držim svoja obećanja.
Odoh da nastavim da ove svoje mudrolije sprovedem u akciju, a vi mi javite koje su vaše 3 najvažnije životne vrednosti i zašto?
|