Ovo naše današnje druženje naslovila sam po play listi koju upravo slušam i koja oslikava moje dane koje upravo provodim i koje nameravam da ljubomorno zadržim u relax fazonu barem tokom celog januara.
Iskreno, sva ta trka i frka oko završetka godine i dovršavanja zadataka do krajnjeg roka i po svaku cenu, sva ta ića i pića su me umorila, ali me je još više zamorilo to što mnogi kojima sam poželela srećnu Novu i Božić smatraju da je ova godina lažno nova, da će ličiti na prethodne dve (pa sve u negativnoj konotaciji).
Iskreno, mislim da ne postoje dva ista dana, dve iste sedmice, meseca niti godine, niti da mi svako jutro ustajemo isti.
To je verovanje koga sam bila donekle svesna i dobro sam ga osećala, ali nisam umle da ga jasno razlučim i objasnim, a sada srećom mogu. Zato sam kroz celo formalno školovanje prošla zbunjena konceptom ocenjivanja, takmičenja i upoređivanja dece međusobno, jer je upoređivanje nemoguće čak ni nas samih juče - danas - sutra.
Naprosto menjamo se stalno i u datom trenutku radimo najbolje što znamo kao i u svakom sledećem.
Da smo nešto znali bolje uradili bi bolje.
To smo nekada bili mi, a sada smo ovo što jesmo i tu upoređivanja nema.
Čemu forsiranje, upoređivanje, ocenjivanje.
A kad smo kod upoređivanja, apatične atmosfere i "sve je isto" načina razmišljanja, na takvo okruženje i talas osećanja, razmišljanja i zapažanja reaguje najčešće na dva načina.
Bunim se na sav glas, bivam dirketna, izlazim na ulice, rado potpisivanjem peticije, delim i pišem postove gde izražavam nezadovoljsto i mašem želeći da se ljudi trgnu i nešto preduzmu.
Ili se povučem u svoje odaje i stvaram nešto što verujem da pomaganjem samoj sebi mogu da pomognem i drugima.
Zato lagano sa vama koračam po stazi još zaleđenog i snežnog januara, pa ćemo videti gde će nas odvesti ta staza, jer "sve teče, sve se menja", "ne može se dva puta zagaziti u istu reku", ma znate već sve te izreke i poslovice. :)
|