Danas sa vama delim jednu meni prelepu priču u kojoj sam imala sreće da budem jedan od aktera (tačnije slušača), a desila se 3. avgusta ove godine.
Za tačnost ovih podataka zadužena je moja Recording aplikacija na telefonu u kojoj beležim ideje, zapažanja i doživljaje koje mi kasnije posluže upravo za ovakve situacije kada samu sebe želim da podsetim na nešto važno ili da sa drugima (vama) podelim te zabeležene trenutke i misli.
Naime, tog dana sam se vraćala iz grada i kod Ušća sam ušla u autobus koji me je vodio do mog stana. Bilo je vrlo toplo i sunčano, tipično za avgust i tipično za Novi Beograd u avgustu koji srećom ima i mnogo zelenila, ali i mnogo betona.
Posle samo jedne stanice vožnje, u autobus je ušao jedan čovek, od nekih 60-ak godina, mada nisam dobra sa procenama godina, ali za potrebe ove priče neka bude tako. Dok je ulazio u autobus, pomogao je jednoj ženi da unese kofer, a zatim seo pored mene, na prvo slobodno mesto blizu vrata.
Bio je blago osmehnut, zadovoljan i spokojan kao da je tog dana učinio neko veliko životno delo.
Za dve stanice koliko smo se zajedno vozili, ispičao mi je divnu priču i još divnije rečenice koje mi još uvek zvone u ušima.
Izvinuo se što tek tako započinje razgovor, ali želeo je da kaže da ne treba da zaboravimo da budemo ljudi, da muškarci nikada ne treba da zaborave da budu džentlmeni, a žene da budu dame.
Rekao mi je da je svestan da je ovo društva malo potonulo, ali pak ima jednu priču za mene:
"Pored smetlišta pored koga je prolazio jedan čovek koji se bavio hortikulturom, ispalo je iz džepa seme ruže. Palo je na smetlište i posle nekog vremena izraslo u ružu. Bez obzira što je smetlište oko nje, ona je ipak procvetala u prelepu ružu, jer ona to jeste.
Znate, rekao je, bez obzira gde se nalazi ruža, ona treba da ostane ruža, a to želim i Vama."
Zahvalio se što sam mu pravila društvo, izvinuo se još jednom na smetnji i izašao.
Ostanite ruže gde kod da ste i šta god se oko vas dešavalo, a mi se ponovo družimo narednog četvrtka :)
|