Danas sa vama pijuckam kapućino koji sam kupila za poneti, a po glavi mi se vrzma jedna situacija koje sam se prisetila, a u kojoj sam u toku jednog pre podneva imala 2 sastanka sa 2 nova klijenta koji su me podsetili na 2 važne stvari:
- važnost otvorenog uma i to
- da je "zanat zlata vredan" , što bi rekli naši stari.
Znam da znate da su ljudi različiti, da nas percipiraju na različite načine kao i mi njih, da imaju svoje filtere kroz koje provlače sve što im se dešava u životu, pa i to kako nas vide, čitaju, čuju, doživljavaju kao naši pratioci, čitaoci, gledaoci, slušaoci, potencijalni klijenti, klijenti...
"U danu sa tri dvojke" oba klijenta (nevezano jedan za drugoga) tražili su potpuno različite stvari sa komentarom da veruju da to gotovo siguno mogu da uradim.
Ali...
Ne bi ovo bilo tako čudno, da mi prvi klijent nije tražio sadržaj koji ima oštar ton obraćanja, direktnost, povremeno korišćenje psovki, kratke forme sadržaja kao užarene strelice.
Drugi je na sastanku, koji sam započela odmah posle ovog prethodnog, poželeo da moj ton obraćanja njegovoj publici bude blag, podržavajuć, u dužoj formi, nekako pitak i lagan, lepršav.
Dok sam sređivala beleške sa oba sastanka, shvatila sam da me, sada već oba moja klijenta zapravo vide na isti način iako to na prvi pogleda tako ne izgleda.
Zapravo, i jedan i drugi veruju da ću ih razumeti i da ću posao zanatski dobro uraditi bez obzira na njihove zahteve (očigledno vrlo različite).
Ono što sam želela da vam kažem je:
- dopustite ljudima da vas vide kako oni misle da treba,
- otvorite svoj um dovoljno da se ne kosi sa vašim životnim vrednostima i profesionalnim normama i
- oslonite se na pravila svog zanata, jer su zlata vredna i mogu da vam pomognu u raznim situacijama.
|