Zdravo dragi moji!
Nedavno sam razgovarala sa jednim rođakom koji se posle 15-ak godina ponovo susreo na piću sa svojim starim prijateljem Slobom koga i ja poznajem. Iako se znaju gotovo čitavog života, žive u istom gradu, ipak jednog trenutka su shvatili
da više nemaju zajedničkih tema.
Da više nemaju jedan drugome šta da kažu.
Da im druženje više ne prija.
I... da je Sloba postao zajedljiv i zavidan.
Sećam se tih reči moga rođaka, koji mi je sa olakšanjem govorio kada bih ga pitala, da li se viđa sa Slobom, odmahivao rukom uz rečenicu: "Ma ne, nemamo o čemu da pričamo."
A Sloba je jedan od onih tipova koji je uvek smatrao da nezaslužuje da bude srećan, ali da to nije fer i da bi trebao biti.
U društvu bi na bilo koju temu on "provukao" to svoje uverenje, želeći da dobije ruku na ramenu i klimanje glave drugih u znak podrške i razumevanja nad svojom "tužnom sudbinom".
A ja sam verovala, iako klinka i najmlađa u društvu, od nekih i po više od 10 godina da Sloba voli opravdanja za sve za šta se može i ne može zamisliti.
Za to što nema stalnu emotivnu vezu.
Za to što je rano izgubio majku i nikada se nije zbližio sa ocem.
Za to što nije završio fakultet, a studirao ih je nekoliko.
Za to što uvek mora da radi slabo plaćene poslove.
Za to što ga niko ne razume.
Za to što je negde drugde bolje, a nikada baš tamo gde on živi.
.....
Dok su ga neki iz društva saosećajno tapšali po ramenu, sećali se teškog odrastanja kao tinejdžeri i mladi devedesetih, ja sam Slobi tada govorila
da moja Viša škola ima povoljnu školarinu za vanredne studente,
da mogu da mu pozajmim sve svoje knjige da ne bi kupovo,
da predavanja nisu obavezna,
da ću mu pomoći da je završi, jer verujem da on to može.
Moj tadašnji dečko, a sadašnji muž, koji je takođe sturdirao na jednog drugoj Višoj školi, radio pre podne u firmi, a posle podne i vikendom privatno majstorisao, ponudio mu je da mu pomaže u privatnim poslovima i uči zanat od njega uz to dodatno zaradi, jer zanat se uvek isplati, a može da ga radi i sa faksom i bez njega.
Jedan drugar iz istog društva, pozivao ga je da povremeno sa njim ide na svirke gde on sa svojim kolegama muzičarima nastupa i da je u njihovom društvu odlična prilika da upozna neku devojku.
Drugi drugar iz društva nudio mu je da ga poveže sa rođakom iz Nemačke, ako baš ne želi da živi u Srbiji, a veruje da će mu negde drugde biti bolje.
Drugarica iz društva ponudila mu je da ga upozna sa svojom drugaricom psihologom koja bi mogla da mu pomogne kako da priča sa ocem i zbliže se.
Ali ne, Sloba je sve ponude i pomoći odbijao, nekako je voleo da bude tužan i potišten. Neshvaćen i utučen, jer on, zaboga, ne zaslužuje da bude srećan, mada to nije fer.
......
I... tako i bi.
Nedavno, nakon rođakovog susreta sa njim, kada sam ga pitala za Slobu, dobila sam odgovor:
"Gde sam ga "ostavio", tu sam ga i našao."
Sloba je ostao isti. Ni za pedalj se nije ništa promenilo u njegovom životu. On je sada čovek od 50 godina, sa kilometražom koja je mogla mnogo čemu da ga nauči, da mu da mudrosti i iskustva, vremena za nove početke po pitanju bilo čega što mu se ne sviđa ili sviđa u životu. Ali...
I dalje je nesrećan što nije završio faks.
I dalje je nezadovoljan slabo plaćenim poslovima.
I dalje mašta o odlasku iz zemlje.
I dalje ima nestabilne ljubavne veze.
I dalje je ubeđen da nezaslužuje da bude srećan, a da to nije fer, ali i da po pitanju "sreće" ne treba ama baš ništa da preduzme.
|