Bezbednost u Americi
U poslednje vreme sam u razgovorima sa različitim ljudima i poznanicima zaključila šta meni najviše nedostaje u Americi.
A tu sada ne mislim na moju porodicu, prijatelje, i bilo šta drugo što mi regularno nedostaje. Nego mislim na- bezbednost.
Nisam to uspela ranije da osvestim, ali čitajući tj slušajući knjigu koju sam vam prošle nedelje preporučila, shvatila sam da taj pojam nije samo moj problem.
Generalno se u knjizi pominje kako se žene mnogo više brinu za svoju bezbednost i kako se mnogo više osećaju ugroženo po tom pitanju, a naročito su tu u pitanju žene koje osim što su žene, imaju i drugu “rasu” u Americi.
Rasizam u Americi je daleko veća tema nego što ja još uvek mogu da dobacim ali biće jednom reči i o tome.
Vratimo se mojoj bezbednosti i da vam pojasnim o čemu danas pričam.
Dakle ukoliko sam propustila da pojasnim, ja sam iz Subotice i tamo sam živela dok nisam otišla na studije u Beograd, sa dakle 19 godina. Za tih 19 godina sam naravno i tamo uspela da iskusim neke ne baš bezbedne trenutke života ali i pored svega toga nikad nisam imala strah da mogu da nestanem sa ulice.
U Beogradu sam imala dodatne te strahove kao žensko i zbog toga sam preduzimala određene mere, verovatno poznate široj populaciji, tipa: ne idem nikad kući poslednjim gradskim prevozom, sama idem samo ako moram i uvek u šteku imam novac za taxi do kuće. Imala sam i suzavac i uvek su barem dve osobe znale moj pravac kretanja i očekivano vreme kada negde treba da stignem. Puna baterija na telefonu je uvek bila prioritet i ako je bilo opcije da će da bude prazna pri povratku kući, uvek bih ranije gasila telefon da ga imam za tu svrhu.
Kada sam sve ovo popisala sada, uviđam da sam zaista bila oprezna i da kažem u pripravnosti, ali sa tim koracima sam sebi ulila uverenje da će sve uvek da bude u redu i nije bilo mesta panici. Čak ni kada sam se potencijalno našla u opasnosti.
- Sa dolaskom u Ameriku, pre sad već pet i po godina- mnogo toga se promenilo.
Bilo je situacija u kojima nisam ni znala da je moja bezbednost potencijalno ugrožena, pa su mere zapravo došle tek kasnije i još uvek se ne osećam dovoljno bezbedno kako sam u svojoj domovini.
Kako sam došla sa suprugom i bebom, imala sam da kažem sa jedne strane sigurnost koju mi je pružala suprugova prisutnost kada smo zajedno i sa druge strane- nesigurnost- u njegovom odustvu jer to znači da smo nas dve “same”.
Prvi put kada sam shvatila da objektivno može nešto da mi se desi je bilo dok sam razgledala stvari u prodavnici (Macy’s) dok beba spava i kolica su bila na jedan metar udaljenosti od mene. Možda metar i po. Prišla mi je prodavačica i rekla da ne ostavljam kolica sama jer svašta može da se desi. Iskreno sam se u tom trenutku uvredila što ona meni kaže da sam ostavila svoje dete a nisam ni primetila da neko zapravo može da se i prepreči između mene i mog deteta.
Podelila sam tu priču sa mojom tada jedinom drugaricom i komšinicom i onda mi je ona objasnila da se u Hjustonu zaista svašta dešava i da je prodavačica u pravu. Rekla mi je tada da mi živimo u najbezbednijem delu Hjustona (The Woodlands) ali da ja verovatno ne mogu ni da zamislim šta tu sve postoji. Kao i da postoje delovi grada u kojima nikome nije preporučljivo ići.
Ova tema tada je bila veliki zalogaj za mene a verujem da je i dan danas. Nešto o čemu nekako biram da ne mislim, ali s vremena na vreme- ispliva. Najčešće kada pročitam neko iskustvo, u lokalnim grupama.
U međuvremenu od tada do sada desilo se dosta toga, otkrivene su neke mreže trafikinga u jednoj sprednoj školi u delu koji se zove Spring, koji je ujedno i deo The Woodlands-a. Naučila sam da su lake mete obično deca koja nemaju veliku bliskost sa svojim roditeljima i nekako sam sebe uverila da nema mesta brizi na tom polju.
I onda sam ove nedelje pročitala komšijski post kako je jednoj mami umalo kidnapovano dete na povratku iz osnovne škole. Inače, u našem školskom distriktu se deca od četvrtog osnovne puštaju da idu sama kući, dakle oni koji ne idu autobusom ili ih niko ne kupi kolima. Ona deca koja žive blizu škole.
Ta mama je napisala da ona uvek krene pred ćerku ali da ju je napadač pratio od škole do sledeće ulice u belom kombiju i devojčica je počela da trči i na kraju je otišla kod volontera koji regulišu saobraćaj.
Jasno mi je da tu može da postoji i umišljaj i svašta nešto, ali slučaj je javno podeljen i prijavljen policiji i ja biram da verujem i radujem se što je devojčica uspešno stigla kući.
Međutim, čitajući komentare drugih roditelja, uvidela sam da to nije prvi put da se takve stvari dešavaju ovde i u poslednjih par meseci je par puta ova tema prošla kroz lokalne grupe.
I ja znam da su Amerikanci paničari sa jedne strane i da znaju svašta i da napišu i ima raznih postova, ali upravo zato što ih redovno čitam- verujem da mogu da prepoznam one koji zaista zaslužuju pažnju.
- Pre par meseci slušala sam podcast epizodu kod Galeba tj Agelast u kojem je gostovao Ivan Zeljković, koji sad već godinama živi u Dubaiju.
Pričali su o svemu i svačemu ali i o životu tamo. Kada sam čula da je stopa kriminala u Dubajiu jednaka nuli, po prvi put sam poželela da odem i živim tamo.
Eto toliko sam se umorila od ovog osećaja da nisam sigurna.
Mojoj nesigurnosti je svakako doprinelo i to što je Teksas ponosna država oružja i mahom svaka šuša ima vatreno oružje ili da kažem- arsenal.
Kao veliki protivnik oružja, nasilja i svega što ta dva zajedno ili odvojeno simbolišu, ne mogu da u njima, kao neki, vidim sigurnost.
Možda ovde grešim ali ne verujem ni da bih mogla da živim sa tim ako sam upotrebila oružje protiv drugog čoveka, čak ni ako je u pitanju moja lična bezbednost. Pričam upotrebila, ne zapretila.
Hajde sada da se vratimo na suštinu i izvučemo korist iz ovih informacija.
- Dakle, ukoliko ti dolaziš u Ameriku, želim da razmisliš na ovu temu i pripremiš svoje korake da se osećaš bezbedno kao što ja jesam u Srbiji.
- Ukoliko si tu i osećaš se bezbedno- molim te podeli svoju taktiku i pomozi svojim predlozima i meni i ostalim čitaocima. I treće, ako se i ti ne osećaš bezbedno- podeli svoje zapažanje pa da zajedno pređemo taj most.
- Druga stvar koju sam danas želela da podelim je da postoji jedan meni jako zanimljiv sajt na kojem razni ljudi širom Amerike a nekada i van, podele svoju finansijsku situaciju. Pa verujem da mnogima od vas može biti zanimljivo da pročitate. Dakle, čitaoci podele svoje stanje, odnosno godišnju zaradu, da li imaju samostalan budžet ili sa partnerom (joint) i onda sva mesečna primanja i troškove. I uz sve to kakve navike trošenja imaju na nedeljnom nivou. Posebno mi je zanimljivo da govore i koji posao rade, jer je ovde veliki tabu pričati o platama, ali eto ovo može biti i uvid u neke plate širom Amerike. Ono što nedostaje ovim izveštajima je preciznija lokacija, a bitan je faktor jer svaka država a i grad imaju drugačije cene. A bitan je bogami i deo grada, ako pričamo o metropolama.
U svakom slučaju bacite pogled na sajt ovde: https://www.refinery29.com/en-...
A druga korisna stvar je upravo ovaj sajt za uporedu troškova ako želite da poredite neke gradove i troškove u njima. Naravno da nije stoprocentno tačno, ali daje makar neku sliku. Na primer, da bismo mi mogli da priuštimo iste stvari ovde gde sada živimo i u NYC-ju, piše da nam treba 3 puta više primanja.
-Kako smo se danas dotakli teme bezbednosti, podsetila bih da je Amerika zapravo tek pre 20 godina doživela svoj prvi bezbednosti udarac. Sigurno se svi sećate rušenja Bliznakinja u NYC-ju. I to svakako nije jedini bezbednosni momenat ako pričamo o većim nacionalnim stradanjima ovde. Veliki problem su i dalje oružani napadi na škole, ili čak i tržne centre.
Ipak, postoje stvari na koje apsolutno ne možemo da utičemo i na koje itekako možemo, pa je moj predlog da radimo u korist svoje bezbednosti onda kada možemo.
Tako je i sa vremenskim neprilikama, i evo nama je upravo najavljen Uragan, pa postoje neke stvari koje možemo da uradimo da se osećamo bezbednije.
- Za kraj koristim priliku da vas pozovem da u petak pogledate Insta Live, u kojem mi ovog puta gostuje Milena DeMario, koja je asistent u psihološkoj laboratoriji za istraživanja o depresiji i anksioznosti na jednom čikaškom univerzitetu.
Sa njom ću razgovarati o Kulturalnom šoku, temi koja svakog od nas koji smo došli u Ameriku pogodi :) Ona se dublje bavi ovo problematikom, kao i mentalnom zdravlju imigranata, tako da verujem da će nam svima biti zanimljivo a bogami i poučno.
Dakle, petak, 17. septembar u mojih 3pm, što je 22h u Srbiji, pa se orijentišite :)
Izuzetno mi je zanimljivo da vidim iz kojih sve vremenskih zona čitate, i ako softver ne greši, ima vas baš dosta u Japanu. Baš bih volela da mi se javite i odatle :)
Srdačan pozdrav, gde god da ste!
Čujemo se uskoro!
Nevena
|