Pozdrav dragi moji!

Upravo sam završila Skype sastanak sa klijentkinjom koja mi je i više od toga, a osmeh sa lica mi ne silazi, a evo i zašto. Dok vetar fijuče ipred mog prozora ljuljajući gole grane, ja ih posmatram pijući nes kaficu smućkanu onako kako volim. Dala sam sebi 10-ominutni predah, pa baš razmišljam...kolika sam srećnica da mogu imati klijente kakve imam.

Da mogu učestvovati u realizaciji ideja ljudi kojima se divim. Koji su heroji svakodnevice. Koji razvijaju svoje biznise i počinju od početka kada su mnogi već odavno digli ruke od svojih želja i ambicija.

Predivne duše koje uporno rade na realizaciji svojih ciljeva, ljubazni prema svojim kupcima/klijentima, profesionalni u saradnji sa saradnicima/dobavljačima.

Koji uživaju da kuvaju za svoju porodicu i da slobodno vreme kvalitetno provedu sa svojom decom ma koliko ono bilo kratko. Da svoje partnere ne zaborave da obraduju nekim lepim gestom bilo da je Dan Zaljubljenih ili ne. Da čuvaju i neguju svoja prijateljstva i da se uvek nađu svojim roditeljima i svima koje vole.

I sve to češće ili malo ređe podele na društvenim mrežama. Da vide oni koji ih prate. Da tom objavom daju potvrdu sebi koliki su heroji. Koliko su zahvalni. I koliko su postigli predano i posvećeno radeći na tome. Da kažu sebi jedno veliko BRAVO!

I prenesu pruku da svako to isto može samo ako želi i oko se oko toga potrudi.

A da li te objave govore da zapravo sve uvek teče glatko?

Da nema prepreka ni izazova. Da se svi tzv. mali i veliki uspesi dešavaju tek onako...usput. Jednomrečju, "sve izgleda bajno i sjajno".

E sada da se vratimo na moje obećanje sa prošlog kafenisanja gde sam spomenula da ću pisati o razlogu svoje mini pauze u online kafenisanju, sa namerom da se ne žalim i nepravdam već da ilustrujem uprovo ovo što sam gore napisala.

Prošlog novembra smo suprug i ja svoj život preselili na mesec dana u Matarušku banju. Ako se pitate zašto sam odmor u novembru provela u snežno-kišno-vetrovitoj Šumadiji, a ne na nekom toplom egzotičnom mestu odmah da vas razuverim. Nije bio odmor

Mataruška banja je lečićište u kome je moj muž bio na oporakvu. A ja sam bila uz njega. 

Oko privatnog smeštaja za mene pomogla mi je Ivana, moja drugarica iz studentskih dana sa kojom se nisam videla od diplomiranja. Nakon studija ona se vratila u svoje rodno Kraljevo, a ja ostala u svom Beogradu. Ostale smo u kontaktu pretežno koristeći SMS za čestitanja praznika i rođendana, kasnije je na scenu nastupio Facebook, a zatim Instagram i tako prođe 13 godina.

S obzorom da je moja Ivana još uvek u Kraljevu i da smo silno želele da svoje nekadašnje kafenisanje nastavimo posle toliko godina, našle smo se u njenoj prodičnoj kući. Ono je trajalo oko 4 sata sa dogovorom da nastavimo sledećeg vikenda.

Nakon Ivanine priče o tome kako je tekao njen poslovni i privatni put posle fakulteta, uvidela sam kolike je izazove imala, uspone i padove, ali i koliko ne vidi preprspektivu za sebe i pored svog obrazovanja, radnog iskustva, zalaganja, kontakata.

Kako bih joj ilustrovala svoj primer time što ću joj ispičati svoje putešestvije od besuspešnih pokušaja da se zaposlim u banci nakon studija, do poslova od kojih sam se udaljavala od sebe sve više i više, što je naravno uticalo i na moj život privatno. Do spoznaje da želim da budem sama svoj gazda sa svim izazovima koje ta odluka nosi i da radim nešto što se nije učilo ni na jednom fakultetu dok smo mi studirale, moja Ivana je samo rekla:

"Ja sam sve vreme verovala da tebi ide lako. Kao da nemaš problema."

Na trenutak sam zastala i kao ubrzani film vraćale su mi se unazad godine u kojima sam prošla ceo put do ovog trenutka kada sada sedim ispred nje, a pored mene muž sa kojim sam za samo pola godine provela sate i sate po čekaonicama domova zdravlja, bolnicama, klinikama, tražeću mišljenje, pa drugo mišljenje od privatnog lekara, pa još jedan laboratorijski nalaz, pa još ovo, pa još ono. 

I sve to sa moja dva saborca u rancu. Crnim laptopom i belim mobilnim ruterom, jer posao može malo da čeka, ali ne doveka. Koliko sam se radovala kada te iste čekaonice imaju ćošak u kome je kakva-takva stolica, a na zidu šteker koji radi, pa za sekund-dva mogu da napravim mini kancelariju radeći na kolenima dok ne čujem da sestra proziva "TRIFUNOVIIIIIĆ!"

Zapitala sam se da li sam sve ove godine stvarala pogrešnu sliku o sebi ili smo mi ti koji stvari tumačimo onako kako želimo? Na svoj način. Često idealistički.

Šta bi bilo kada bismo umesto citata, selfija i svojih dostignuća, malo više delili svoja iskustva u kojima pokazujemo da nije sve idealno? Da i posao koji volimo može da stvara glavobolju. Da jednostavno nismo savršeni i da nam je sve uvek potaman i poslovno i privatno.

Šta vi mislite o tome?

Do novog online kafenisanja...


Marija Trifunović
Dobra vila vašeg biznisa
Ovaj email je poslat na  | Odjavi se sa liste | Prosledi email prijatelju
Powered by MailerLite