Zdravo dragi moji!
Od prošlog četvrtka do ovog u kome vam sada pišem dok mi se pilav krčka u rerni, bila sam u fazi bindžovanja. Iako verovatno sada mislite da sam do iznemoglosti gledala serije na Netflix-u ipak nije tako.
Do iznemoglosti sam slušala sve što sam mogla da pronađem od podcasta i YouTube emisija u kojima sam slušala dva meni vrlo zanimljiva lika.
Jednog pratim odavno, prvenstveno radi posla, a i radi toga što i na druge teme od njega beskrajno učem (i nisam jedina), a reč o Lazaru Džamiću, marketing strategu i autoru brojnih knjiga o advertajzingu, marketing sadržaju, a i pričama koje se tiču prihologije ličnosti, neuronauke, psihologije masa, mentaliteta... Živi na relaciji Srbija - Velika Britanija.
Drugi je Đorđe Matić, pesnik, pisac, esejista koji živi na relaciji Holandija - Istra i takođe priča i piše o ljudima, ljudskom ponašanju, instrospekciji, društvu danas i nekada...
Obojica su po godinama, iskustvu, obrazovanju, temama o kojima pišu, pričaju, predaju poveznica između nekog vremena koje je bilo pre 30 i više godina, ovog danas, ali i nečega što nam tek dolazi.
Iako zapravo nemaju mnogo godina (nisu ono-što-bi-se-reklo "sede glave"), skreću nam pažnju, svaki na svoj način koliko se stvari oko nas menjaju na svim nivoima.
Ali i koliko se ponavljaju.
Prema mustrama koje su odavno postavljene (na žalost ili na sreću), brojne se stvari danas predstavljaju i prodaju kao nešto revolucionarno novo.
Iako sam poslušala savet jednog iskusnijeg kolege da mobilni telefon držim van vidokruga koliko god mogu češće, da me ne bi ometale notifikacije, koristim ga naravo i primećujem na netu eksploziju prepakivanja.
Mnogi će reći da nema više šta da se izmisli, da je sve već izmišljeno, rečeno, urađeno i ja se donekle sa tim slažem.
Ali sam verovanja da se lična emocija i dobra namera u datom trenutku, iskrena i nekalkulisana, bilo da donirate za lečenje bolesnog deteta ili da prodajte svoj proizvod, ne može prepakovati, iskopirati, oponašati, lažirati...
Dobar glumac sve može odglumiti, ali glumac je izvođač glumačkih radova, što je jednom rekao veliki Zoran Radmilović. On je zanatlija, a mi smo platili kartu za predstavu ili film i za taj novac pristali na malo iluzije. Malo da budemo slagani.
Ali, šta kada izađemo iz pozorišta ili bioskopa?
Iz mraka u kome smo bili tih sat ipo-dva "sakriveni" od onoga u čemu živimo preostali deo dana, nedelja, meseci, godina pred nama?
Pilav je gotov, moram da ga izvadim iz rerne, a upravo sam shvatila i da se ovo moje današnje promišljanje može dobro nadovezati na newsletter kafenisanje od prošlog četvrtka i priču pod nazivom "Kanapei".
~~~~~~~~~~
Dragi novi pridruženi, DOBRO nam DOŠLI! Slobodno virnuti i pročitajte o čemu smo prošli put kafenisali i divno je što ste deo ove sjajne družine.
|