Dok vam ovo pišem, pijem svoju drugu kafu za danas, jer sam prvu popila rano jutros, brže nego što sam želela, a usput dopisivajući još neke zadačiće za danas koje treba da obavim do večeras.
Kao što reče ona izreka: "Šta možeš danas ne ostavljaj za sutra" na šta bih ja dodala - pogotovu kada treba baš sutra da budeš kuma na venčanju. ;)
Kako je moj scenario upravo takav, posle dva gutljaja kafe krenula sam da završim sve šta sam imala van kuće, kako bih posle sela za svoj laptop i dovršila sve za posao što sam planirala.
Dok sam "špartala" (što bi rekla moja baka) svratila sam u najbliži Maxi da dokupim nekoliko namirnica. Dok sam čekala u redu (jer ovaj Maxi nema samouslužne kase) čula sam razgovor prodavačice-kasirke i žene-mušterije koje su sa osmehom razgovarale.
"Vi ste novi, je'l da?", pitala je mušterija.
"Da, jesam", reče kasirka, "tu sam tek tri meseca".
"Znate", reče mušterija, "ja uvek kupujem u ovom Maxi-ju. Za toliko godina koliko postoji, u onom koji je meni najbliži nikada nisam bila lepo uslužena, a ovde uvek, čak i kada se zaposleni menjaju, kada su novi, eto kao Vi. I sa ovakvom rukom", pa pokaza na povređenu ruku koja joj je stajala u plavoj miteli, "meni nije teško da dođem da kupujem čak ove."
Osmehnule su se jedna drugoj.
U samo par rečenica ponovo sam sebi potvrdila koliko je važno raditi i sarađivati sa ljudima koji nam prijaju.
Koliko je to važnije i od toga kada asortiman nije dovoljno raznolik, kada nema samouslužnih kasa, kada su cene svega, a posebno hrane sve veće i veće, kada su zastoji u nabavci, kada nedostaju radnici svih profila...
Ništa ne može da zameni dobar osećaj u komunikaciji sa nekim i želju da se pomogne u svakoj situaciji. To stvara lojalne kupce.
|