Nije prvi četvrtak u mesecu, ali je prvi četvrtak u ovoj godini u joj vam mašem, na daljinu grlim i nazdravljam uz kaficu koju pijem iz jedne posebne šolje. Ta šolja i ja se znamo isto toliko godina koliko ih ja imam, znači uskoro 38, ali je ona pre mene došla na ovaj svet.
"Rodila" se negde krajem 60-tih, a sredinom 70-tih se "doselila" iz Beča sa porodicom moje mame u Beograd. Donela ju je moja baka i od tada je krasila levi gornji deo kuhinjskih elemenata bakine i dekine kuhinje.
Mnoge šolje raznih veličina, boja, kvaliteta su se nalazile u društvu ove šolje "u najboljim godinama", ali ona je nekako uvek bila tu. Kod bake i deke.
I baš pre neki dan, kada sam svratila kod bakice na čaj, rekla sam joj po prvi put da me ta šolja baš podseća na nju. Mislila sam da će baka da mi ponovo ispriča priču kako su neke divne sedamdesete živeli u centru Beča, Stare dame Austrije kako su je nekada zvali i da će se na tome završiti dijalog o šolji.
Ali, bakica se nije vraćala u prošlost, nije želela da ne pušta stvari koje je vezuju i za lepe i za neke manje lepe trenutke u životu, već je kratko i lako rekla:
"Pa, ako je tako dušo, uzmi je."
I to je bila odlična lekcija o puštanju, otpuštanju i svesti o tome šta nam je stvarno važno.
Iz ove storije o bakinoj bečkoj šolji i iz nekoliko divnih poznanstava i novih saradnji nastalo je nekoliko tekstova i u pripremi je još puno lepog sadržaja, a o tome u odeljku kafe kuhinje.
|