…
Kad je pre 6 godina došao u Beograd, Massimo (koji će vremenom postati Minin muž), objektivnim okom gledano nije imao nikakve šanse da se zaposli. Nije znao srpski, a ni engleski dovoljno dobro da bi na njemu radio. Nije imao ni neke dobre kontakte niti poznanstva. Nije imao ni posebne ekspertize zbog kojih bi ga neko tražio. Nije imao ni karijeru koju bi eventualno ovde nastavio. A nije imao ni pare koje bi uložio u svoj privatni posao. Nije imao dovoljno mašte da izmisli sebi neko novo zanimanje, a ni ideje kako bi mogao da se snađe tamo gde ga (naizgled) niko nije tražio.
Međutim, imao je osećaj da treba da bude ovde. Dao je otkaz u Italiji, izdao je svoj stan tako da pokriva ratu kredita koji je za njega plaćao, spakovao je šta je moglo da mu stane u auto i došao u Beograd hrabro prateći svoje srce.
Ubrzo po preseljenju upoznao je neku ekipu Italijana sa kojima se združio i krenuo da radi kao menadžer u tadašnjem restoranu Sapori Belli (možda se neko seća, bilo je divno mesto na Vračaru, sjajno zamišljeno). Međutim, restoran se posle pola godine zatvorio i Massi je opet bio nezaposlen. Ali samo na jedan vikend! Jer se istog tog petka koji je bio njegov poslednji dan na poslu desilo čudo - jedna vrata su se zatvorila samo da bi se druga otvorila.
Dakle, poslednjeg radnog dana, u petak, dobio je poziv da sledećeg ponedeljka dođe na intervju u Milano, u jednu ozbiljno veliku firmu koja je želela da otvori svoje predstavništvo u Beogradu. Organizovali su mu vozača, zapravo, mnogo opuštenije, poslali su po njega jednog kolegu koji živi blizu hotela gde je odseo, da ga pokupi. Put do firme je trajao 45 minuta i njih dvojica su imali prilike da se malo upoznaju. Massi je veselo ćaskao o svom životu u Beogradu, o tome kako je ovde iz ljubavi, kako mu je lepo, kako mu se desio jedan fijasko na samom početku kad je otvorio firmu za nekog Italijana, angažovao advokate i knjigovođe da bi ih na kraju platio iz svog džepa kad je vlasnik te buduće firme nestao preko jednog SMS-a “Ipak ne otvaramo, arrivederci” (za koji će se ispostaviti da je iskustvo zlata vredno i zbog čega je u velikoj meri i dobio THE posao), šta je sve do sad radio, kako gleda na sveopštu situaciju, šta je sve naučio o Beogradu, o ženama, fudbalu, i tako dalje. Puno toga je stalo u tih 45 min opuštenog ćaskanja. Kad je ušao, ljubazno su ga dočekali sa kafom, uz koju su mu odmah dali i ugovor o zaposlenju. A intervju? Ne treba. On je njihov čovek. Kako znaju kad ga ništa nisu pitali? Jednostavno znaju. Dobro došao! 'Ajde da pogleda proizvodnju, mašine, da se upozna sa ljudima… Massi je bio u šoku i danima se pitao kako su mu na lepe oči dali da vodi tako ozbiljnu poziciju, a onda se svojski trudio da se dokaže da vredi ukazanog poverenja.
Kasnije, kad je već uveliko postao deo tima, saznaće da je zabavni kolega psiholog, glavni čovek iz HR-a, koga angažuju da intervjuiše kandidate na najneformalniji, najmaštovitiji način koji može da smisli. I koji, naravno, uopšte nije živeo blizu Massijevog smeštaja. :)))
…
Retko kad verujemo da imamo sve što nam je potrebno ili čak dovoljno za sledeći korak koji vodi na novi nivo. Propitujemo se i zamaramo time da li da poslušamo srce ili glavu, da li je intuicija zaista intuicija ili to progovaraju stara uverenja ili želje ili nešto treće.
Ne znamo da li da verujemo sebi da smo spremne za naredni nivo života. A opet, ne možemo ni da prestanemo da se vrtimo u istom krugu nepoverenja u sebe jer je to bolno koliko i ostajanje na istom. Stoga nastavljamo da postavljamo beskrajna pitanja u nadi da ćemo dobiti 100% siguran odgovor da nam je napredak zagarantovan da bismo tek onda mogle da poverujemo sebi.
Tražimo 100% garancije na svetlu budućnost.
5 godina svetle budućnosti? Malo je. 10? Malo je. 100 godina? Može, uzimam. Bolje da pretekne nego da zafali :))
Apsurdno! Ali tako je…
U našem iskustvu, kao u primeru Massija koji je odlučio da prati svoje srce, u našim ličnim primerima iz života i sestara iz Belog šatora, SVE što je zaista potrebno kad osetimo da smo prerasle svoje dotadašnje nivoe života, da su nam omalili i da je došlo naše vreme za nove standarde je nešto najjednostavnije na svetu - da se POVEŽEMO SA SVOJIM SRCEM. Što se više vraćamo na jednostavnost života, jednostavnost želje, jednostavnost odluke, to smo sigurnije iznutra da smo već dovoljno dobre za sve prelepote koje nas očekuju.
Kad na to dodamo astrološko znanje, mi onda čitamo potrebu vremena kao što je onaj psiholog-vozač čitao Massija i tako znamo kad je dobro vreme za šta.
Sećate se onih situacija u životu kad vam se sve otvaralo? Niste radile ništa posebno, a otvarala su vam se sva vrata. Ako se sada vratite u ta dešavanja, primetićete dve zakonitosti:
Bilo vam je otvoreno srce (= bile ste opuštene, lagane, verovale ste…)
Bile ste spremne da primite. A samim tim i da date.
Otvoreno srce + protočnost za primanje i davanje = novi nivo života.
Najjednostavnije rečeno, time se bavimo u Belom šatoru. Sinhronizujemo se sa potrebom vremena i otvaramo svoja srca. Podržavamo se. Razmenjujemo iskustva. Držimo siguran prostor za sva komešanja. Radimo prave stvari u pravo vreme, i to nam daje garanciju za svetlu budućnost.
S ljubavlju i za Ljubav,
Mina i Tea
P.S. Večeras je Zoom okupljanje u 19h30 za sve vas koje ste zainteresovane da čujete neke insajderske informacije o Belom šatoru, koje uglavnom počinju sa ZAŠTO. Saznaćete zašto je važno to što nas je puno u zajednici, zašto je važno okupljanje pred Pun Mesec, zašto je važno da ciklus traje šest meseci, zašto je važno da slušamo svoja srca… Kao i ŠTA konkretno možete da očekujete kad nam se pridružite. Pokazaćemo vam KAKO izlgleda vaša stranica sa koje ćete imati pristup materijalima (tad ćemo se malo praviti važne zbog uređenosti, da vam odmah najavimo :))
Kliknite na prvo dugme da se prijavite da uživo budete sa nama. Ako ne uspete, šaljemo vam svima snimak u novom AstroSis spešl edišn pismu.
Prijave u Beli šator primamo još samo do kraja nedelje, do 04.11. Požurite polako :)
|