Zdravo dragi moji!
Stigao nam je prvi četvrtak maja meseca i vreme je da nastavimo sa newsletter kafenisanjem nakon malog predaha koji smo imali za uskršnje i prvomajske praznike.
A kada samo kod praznika, neradnih dana, dana za predah i odmore, nedavno sam svom dragom komšiji sa desetog sprata rekla dok smo sedeli na klupici ispred zgrade, da tek nakon 3 dana praznika ili odmora zapravo mogu da se opustim i mentalno i fizički budem svesna da treba da povučem ručnu i da nigde ne moram da jurim i žurim.
Na to se on slanko nasmejao i izneo mi svoju teoriju, da je nama život (uopštena gledano) posložen naopačke.
Naime, inače vrlo vredan čovek, koji radi od svoje 16 godine, izneo je svoju teoriju da mi nakon godina i godina pohađanja osnovne škole, srednje i faksa zapravo prvo treba da odemo u penziju na par godina, pa kada malo sagledamo šta smo sve prošli do tada, kude "ide ovaj svet" i kuda mi želimo da idemo, tek onda, odmorni i donekle više pripremljeni "uletimo" u vrtlog svakodnevice radnog narodna (kako se to govorilo u SFRJ).
Oko ove komšijine teorije ima prostora za polemiku, ali svakako je predah nešto što nam je svima ponekad potrebno.
Ne znam za vas, ali svoju radnu temperaturu još nisamo postigla.
Moja Asana.app mi pokazuje da neki zadačići imaju crveni datum koji je prošao, a zadatak je ne štikliran, zato ću htela-nehtela trebati da zagrejem svoje prstiće, uključim još usporene vijugice kojima treba još koji dan odmora i krenuti da živim život radnog naroda, što bi rekao moj komšija.
Nemam nikakvu poruku za vas, nemam nikakvu svoju mudrost sa vama da podelim, niti da vam postavim neki pitanje za razmišljanje, već je tu samo tekst o meni i mome komšiji i jednom prijatnom ćaskanju na klupici ispred zgrade, a ponekad je i to sasvim dovoljno, zar ne?
|