Posle prošlonedeljne ušuškanosti i isključivanja iz života sa notifikacijama kako sam ga prozvala, shvatila sam da mi je nedelju dana pretežno offline života jako prijao.
Pored čitanja knjiga u papirnom formatu koje sam vam prošlog kafenisanja nagovestila da čitam i da ću podeliti sa vama utiske, preslagala sam neke svoje kutije, fijoke, sređivala posuđe po kuhinji, crtala rukom po papiru neke izmene koje želim da u narednom periodu sprovedem po pitanju rasvete u svom stanu, bojila mandale... i sve mi je to tako prijalo, jer ništa od toga nije imalo dugmiće niti ekrane.
Nisu postojale CTRL komande ni prečice, već je trebalo popeti se na stolicu i nešto spustiti ili podići.
Uzeti bojice i svojom rukom obojiti, ne mišem.
Grafitnom olovkom nacrtati gde želim nove plafonjere sa sve umazanom spoljnom stranom šake od otiska olovke (levoruki znaju o čemu pričam).
Shvatila sam koliko mi nedostaju ove tako "obične" manuelne radnje.
O srećivanju cveća na terasi da i ne govorim. Njemu se posebno radujem, jer volim da radim rukama sa zemljom, a gajenje cveća pokazuje kako trud može da izrodi lepotu i život.
Želim vam da i danas i narednih dana pronađete lepotu u ovom danu i da nađete vremena za "obične" stvari, poslove i hobije, bez prečica, šortkatova i instant rešenja.
|