Prošlo kafenisanje je izostalo, jer sam dala sebi oduška da malo sebe, svoj biznis i način na koji živim, radim, (ne)posvećujem se sebi i drugima sagledam sa što manje aktivnosti, pa čak i onih koje mi čine zadovoljstvo.
Jednostavno, želela sam da smanjim broj stavki na svojoj To-do listi i to sam srećom uspevala gotovo svakoga dana.
Ako se sećate, prošlog puta sam vam pisala da sam počela da prepoznajem signale pregorevanja (sa kojim na žalost već imam iskustva i to nekoliko puta), pa sam dala sve od sebe da ih ublažim i zaustavim i što je najvažnije ne ignorišem, jer to sam ranije radila i verujte - ne pomaže samo odmaže.
Na to me je podsetila i Mira Furlan, tačnije njena posthumno objavljena autobiorgafska knjiga u kojoj ona doslovno završava na psihijatriji zbog svoje nerelane želje da sve sustigne, ništa i nikoga ne odbije, ne izgovara "Ne", jer je lepo vaspitana, ne procesuira do kraja sve emocije koje je iznutra slamaju, jer uvek je nešto drugo važnije od nje same, a sve to u želji i potrebi koju ima celog života i koja stoji kao naslov knjige "Voli me više od svega na svijetu".
U želji da se drugima po svaku cenu dopadnemo, da nas drugi vole, poštuju, cene, uvažavaju, pohvaljuju, ne ogovaraju, ne podmeću nogu, ne prave nam smicalice, ne otežavaju saradnju spremni smo nekada sve da uradimo, a kada podvučemo crtu shvatimo da je saldo nikakav. Uloženi trud sa malo rezultata, a mi skrhani i razočarani. To se dešava kada se "odvojimo" od sebe u želji da nerazočaramo druge koji zapravo žive svoj život, a ne naš, jer to suštinski i da hoće ne mogu.
~~~~~~~~
Zato sa vama delim svoju priču u podcastu koji je sećanje na period kada nisam bila u prilici da angažujem asistenta da mi pomogne, radila preterani broj sati, a neprijatno sam se osećala nakon jednog pitanja svoje poznanice iz posla, jer sam želela da se dopadnem i budem prihvaćena, čak i onda kada nisam bila u situaciji da odgovorim na sve upite, zahteve i očekivanja drugih.
|